{"id":1950,"date":"2021-01-31T22:20:55","date_gmt":"2021-01-31T21:20:55","guid":{"rendered":"http:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/?p=1950"},"modified":"2021-05-09T22:04:38","modified_gmt":"2021-05-09T20:04:38","slug":"piazza-navona","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/?p=1950","title":{"rendered":"Piazza Navona – najljep\u0161i rimski trg"},"content":{"rendered":"

Drevni stadion, malo renesanse, puno baroka, tri fontane, dvije crkve i nekoliko pala\u010da okosnica su Piazze Navone, trga koji je nastao voljom \u017eene koja je \u017eivjela \u017eivot budu\u0107nosti, \u017eivot kakav je htjela, a ne trebala \u017eivjeti. \u017dene koja nije birala sredstva, s moralnim kompasom iz nekog pomaknutog paralelnog svijeta. Piazza Navona nijemi je svjedok uspona i pada Donne Olimpije Maidalchini Pamphilj, \u017eene koju su smatrali papom iz sjene.<\/p><\/blockquote>\n

U tijeku jutra posjetio sam najromanti\u010dniji trg u Rimu \u2013 Piazzu di Spagna<\/em>, a sad \u0107u nastaviti s najljep\u0161im rimskim trgom \u2013 Piazzom Navona<\/em>. Naravno da su te kvalifikacije prili\u010dno subjektivne, no nesumnjivo su oba mjesta iznimno lijepa, puna povijesti i privla\u010de veliki broj turista.<\/p>\n

Piazzu Navona<\/em> posebnom \u010dini nekoliko stvari. Kao prvo taj je trg neobi\u010dnog oblika koji prati konture drevnog stadiona, relativno uzak i jako duga\u010dak. Na njemu su smje\u0161tene \u010dak tri fontane, a sredi\u0161nju fontanu \u010cetiriju rijeka<\/em> mnogi smatraju najljep\u0161om baroknom fontanom uop\u0107e. Ve\u0107ina \u0107e se posjetitelja slo\u017eiti da je poseban i sam dolazak na trg. Do trgova obi\u010dno vode \u0161ire ceste i relativno se lako uo\u010davaju, no Piazza Navona<\/em> je skrivena iza visokih zgrada i do nje vode prili\u010dno uski putovi, tako da nam se vrlo lako mo\u017ee dogoditi da dolazak na trg bude nevjerojatno iznena\u0111enje.<\/p>\n

Trg je prepun kafi\u0107a i restorana s terasama, ne ba\u0161 pristupa\u010dnih cijena, \u010desto i upitne kvalitete. No ovdje se dolazi jesti o\u010dima, i svaki euro prepla\u0107ene, mo\u017eda \u010dak i lo\u0161e kave zasigurno je dobra investicija. Dovoljno je re\u0107i da piti kapu\u010dino na Piazzi Navona<\/em> predstavlja autenti\u010dni, opu\u0161teni talijanski slatki \u017eivot, poznatiji po originalnom nazivu La dolce vita<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Panoramski pogled na trg Piazza Navona<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

U ovom sam se posjetu Rimu orijentirao na pri\u010de povezane s mjestima koje posje\u0107ujem i moram priznati da me svaka sljede\u0107a lokacija sve vi\u0161e iznenadi. Tako je bilo i ovdje. U skladu s do sada nau\u010denim gradivom o pona\u0161anju papa iz kasnog srednjeg vijeka pretpostavljao sam da je za ure\u0111enje trga zaslu\u017ean jedan od njih, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da je uz tog papu bila vezana i jedna intrigantna \u017eena. \u017dena koja je u svom usponu bila nemilosrdna i beskrupulozna, no prije svega iznimno inteligentna. \u010citavom Rimu bilo je jasno da Rimom ne vlada papa Inocent X.<\/em>, ve\u0107 Donna<\/em> Pimpaccia de piazza Navona.<\/em> Ne treba nagla\u0161avati da se radi o pogrdnom nazivu koji u sebi koncentrira sve mogu\u0107e grijehe jedne \u017eene, pravim imenom Donne Olimpije Maidalchini Pamphilj<\/em>. Bilo kako bilo, Donna Olimpija<\/em> instalirala je Inocenta X.<\/em> i ostala na \u201evlasti\u201c svih jedanaest godina njegova pontifikata, a najvi\u0161e \u0161to su joj slu\u0111eni kardinali uspjeli napraviti bio je ovaj kuloarski nadimak. Dana\u0161nju ljepotu Piazze Navone<\/em> mo\u017eemo zahvaliti upravo \u017eelji te \u017eene da gradu i svijetu poka\u017ee svoju mo\u0107, mo\u0107 koja se mo\u017ee osjetiti jo\u0161 i danas. Dovoljno je re\u0107i, da je njen portret na aukciji 2019. godine prodan za oko tri i pol milijuna dolara.<\/p>\n

Piazza Navona<\/em> tako\u0111er je popri\u0161te ve\u0107 spominjanog umjetni\u010dkog rata koji je stvorio baroknu umjetnost. Rivalstvo Berninija<\/em> i Borrominija<\/em> se nastavlja, no kako je papa Inocent X.<\/em> za razliku od svojeg prethodnika skloniji Borrominiju<\/em>, uloge su malo izmijenjene. U tom se ratu vade i neka nova oru\u017eja kao \u0161to je primjerice sklonost Donne Olimpije<\/em> predmetima od plemenitih metala, a mo\u017eemo pretpostaviti da tim oru\u017ejem puno bolje vlada ekstrovertni Bernini<\/em>, nego introvertni Borromini<\/em>. No kao najve\u0107i pobjednik u tome ratu ipak je iza\u0161la Piazza Navona<\/em>, transformiraju\u0107i se iz blatnjave tr\u017enice u najljep\u0161i gradski trg.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Berninijeva<\/em> fontana i Borrominijeva<\/em> fasada na Piazzi Navona<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Naprosto je nevjerojatno \u0161to se sve moglo vidjeti u svega tisu\u0107u metara \u0161etnje, koliko je Piazza Navona<\/em> udaljena od mog hotela. Bilo je tu nekoliko zanimljivih muzeja, reprezentativnih crkava, plemi\u0107kih pala\u010da, no od svega me se najvi\u0161e dojmio jedan dvije tisu\u0107e godina star mangup, koji naprosto ne mo\u017ee \u0161utjeti. Taj se kameni mangup zove Pasquino<\/em>, a nije ne\u0161to ni previ\u0161e lijep ni pretjerano velik, no zato nema dlake na jeziku. Pasquino<\/em> je nemilosrdan i njemu nije bitno radi li se o papi ili obi\u010dnom slugi. Bilo koji Rimljanin upleten u kakav so\u010dni skandal mo\u017ee biti siguran da \u0107e postati protagonist nekoliko pasquinata<\/em> \u2013 o\u0161trih satira koje se pod okriljem no\u0107i misteriozno pojavljuju izvje\u0161ene na tom drevnom kipu. Pasquino<\/em> je simbol slobode govora i jasno pokazuje koliko je ljudima ta sloboda bitna. Pro\u0161la su stolje\u0107a, izmijenilo se jako puno papa i kardinala, a unato\u010d svim njihovim nastojanjima i brojnim \u017ertvama nepa\u017eljivih autora pasquinata<\/em>, Pasquino<\/em> i dalje nemilosrdno pri\u010da.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Pasquino<\/em> i pasquinate<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Ve\u0107 sada je jasno da slijedi jedna zanimljiva \u0161etnja, iako me samo jo\u0161 jedna odgoda alarma dijelila od ostanka u krevetu. Ali razum pobje\u0111uje, i ve\u0107 sama pomisao da bi mogao poslijepodne u Rimu provesti spavaju\u0107i bila je sasvim dovoljna da se razbudim i krenem.<\/p>\n

Prvih stotinjak metara dobro mi je poznato \u2013 Via Federico Cesi<\/em>, Piazza Cavour<\/em> i most preko Tibera, no vi\u0161e ne Ponte Cavour<\/em>. Sada Tiber treba prije\u0107i preko mosta Ponte Umberto I.<\/em> dok kojeg sti\u017eem ulicom Via Ulpiano<\/em>, hodaju\u0107i tik uz Pala\u010du Pravde<\/em>. Pala\u010da Pravde<\/em> (Palazzo di Giustizia<\/em>) na Piazzi dei Tribunali<\/em> ili Il Palazzaccio<\/em>, kako je rimski novinari kolokvijalno i pogrdno zovu, biti \u0107e prvo mjesto na kojem \u0107u se kratko zaustaviti.<\/p>\n

Pala\u010da Pravde<\/em> nastala je po\u010detkom pro\u0161log stolje\u0107a, a monumentalni projekt inspiriran je kasno renesansnom i baroknom arhitekturom. Na prednjem pro\u010delju odmah se isti\u010de velika bron\u010dana kvadriga postavljena 1926. godine, a kipovi zna\u010dajnih pravnika krase rampe ispred glavnog pro\u010delja. Za istaknuti je i pristupni portal u vidu slavoluka nadvi\u0161en skulpturalnom skupinom Pravda<\/em>, prikazanom kako sjedi izme\u0111u skulptura koje simboliziraju Zakon<\/em> i Snagu<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Palazzo di Giustizia na Piazzi dei Tribunali<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Kratko sam zastao prou\u010diti kartu i upao mi je u oko jedan muzej, udaljen svega pedesetak metar niz obalu Tibera. Ne radi se o nekom spektakularnom muzeju, radi se u biti o sakristiji jedne crkve, no ono \u0161to me je zapanjilo je jedna ravnote\u017ea kojoj upravo svjedo\u010dim. S moje desne strane je pala\u010da pravde, a s lijeve strane Muzej du\u0161a \u010cistili\u0161ta<\/em> (Museo delle Anime del Purgatorio)<\/em> koji se bavi pravdom \u010dijoj ruci nitko ne mo\u017ee pobje\u0107i, pa ni oni koji su uspjeli izbje\u0107i prisilni posjet monumentalnom zdanju na Piazzi dei Tribunali<\/em>. Jedinstveni je to muzej izrazito duhovnoga karaktera, nastao kao reakcija na jedan doga\u0111aj iz 1897. godine. Tada je u kapeli koja se nalazila na ovom mjestu izbio po\u017ear, a u plamenu su i sve\u0107enik i vjernici ugledali lice osobe na kojem se i\u0161\u010ditavala velika patnja. Sve\u0107enik je duboko vjerovao da je to lice bila du\u0161a preminulog \u010dovjeka osu\u0111enog na \u010cistili\u0161te<\/em>, u poku\u0161aju kontakta sa svijetom \u017eivih. Taj ga je doga\u0111aj potakao na niz putovanja i istra\u017eivanja o zagrobnom \u017eivotu, a sve artefakte koje je tijekom tih istra\u017eivanja prona\u0161ao izlo\u017eio je u Muzej du\u0161a \u010cistili\u0161ta<\/em>.<\/p>\n

Muzej du\u0161a \u010cistili\u0161ta<\/em> smje\u0161ten je u sakristiji crkve Presvetog Srca Isusova u Pratiju<\/em> (Chiesa del Sacro Cuore di Ges\u00f9 in Prati<\/em>) koju je nemogu\u0107e proma\u0161iti i to ne zbog njene veli\u010dine, ve\u0107 zbog njene karakteristi\u010dne fasade. Sagra\u0111ena je 1917. godine u neogoti\u010dkom stilu, a neki je nazivaju malom Milanskom katedralom zbog velike sli\u010dnosti u dizajnu pro\u010delja. Pro\u010delje je izra\u0111eno od armiranog betona, pro\u017eeto \u010ditavim nizom bareljefa i kipova svetaca, a posebno se isti\u010du visoki prozori.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Chiesa del Sacro Cuore di Ges\u00f9 in Prati<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Tiber prelazim kamenim mostom sagra\u0111enim 1895. godine, a koji se prema tada\u0161njem kralju naziva Ponte Umberto I.<\/em> Sagra\u0111en je s tri zidana luka prekrivena sedrom i kamenom, a prema projektu arhitekta Angela Vescovalija<\/em>. Most je prili\u010dno \u0161irok, a uz njega se ve\u017ee i jedna prometna zanimljivost zbog koje je sredinom mosta postavljena ograda. Naime, automobilski promet ide lijevom, a ne desnom stranom mosta. Na mostu se svakako treba zaustaviti i iskoristiti priliku za nekoliko lijepih fotografija. To je mjesto s kojeg se prednja fasada Pala\u010de Pravde izvrsno vidi, a meni je poseban bio pogled na drevni kameni most cara Hadrijana<\/em>, Ponte San Angelo<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Ponte San Angelo<\/em>, pogled s mosta Umberto I.<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Nakon prelaska mosta ulazim u ulicu Via Giuseppe Zanardelli<\/em>. Na ovom se mjestu u 19. stolje\u0107u nalazilo kazali\u0161te Tordinona<\/em>, tada najve\u0107e i najpoznatije rimsko kazali\u0161te. Na\u017ealost, 1886. godine zgrada se morala sru\u0161iti zbog izgradnje nasipa na Tiberu. Iako izvornog kazali\u0161ta vi\u0161e nema, povijest mjesta je pre\u017eivjela, i to ne ba\u0161 lijepa povijest. Naime, zgrada kazali\u0161ta je u 15. stolje\u0107u bila zatvor u kojem je bio zatvoren poznati renesansni mislilac Giordano Bruno<\/em>.<\/p>\n

Kazali\u0161te Tordinona<\/em> bila je institucija iznimna ugleda i mjesto gdje su se odvile mnoge praizvedbe dramskih komada i opera. Takvo se mjesto ne zaboravlja lako i grad je tridesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a odlu\u010dio revitalizirati kazali\u0161te, izgradiv\u0161i potpuno novu zgradu nekoliko stotina metara dalje od stare pozicije. Ta nova Tordinona<\/em> djeluje i danas, a fokusirana je na avangardni program i promociju novih umjetnika.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Novo kazali\u0161te Tordinona<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

U Via Giuseppe Zanardelli<\/em>, odmah na ku\u0107nom broju 1 nalazi se pala\u010da Primoli<\/em>. Pala\u010da je sagra\u0111ena u 16. stolje\u0107u, a u vlasni\u0161tvo obitelji Primoli<\/em> dolazi po\u010detkom 19. stolje\u0107a. Taj prijenos vlasni\u0161tva je povijesno zna\u010dajan zbog rodbinskih veza obitelji Primoli<\/em> s obitelji Bonaparte<\/em> i danas se u ovoj pala\u010di nalazi memorijalni muzej obitelji Bonaparte.<\/p>\n

Sredinom 19. stolje\u0107a ro\u0111en je Giuseppe Primoli<\/em> \u2013 profinjeni intelektualac, ljubitelj umjetnosti i fotograf koji je \u010ditav \u017eivot proveo na relaciji Pariz-Rim. Bio je fasciniran svojim precima s maj\u010dine strane \u2013 obitelji Bonaparte<\/em> i \u010ditav je \u017eivot skupljao razli\u010dite artefakte povezane s njima koje je izlagao u prizemlju svoje pala\u010de. \u010citavu zbirku oporu\u010dno je ostavio gradu Rimu, a grad je otkupio njegovu pala\u010du i u njoj otvorio Napoleonov muzej<\/em> (Museo Napoleonico<\/em>) zasnovan upravo na zbirci Giuseppea Primolija<\/em>. Muzej se bavi razdobljem od po\u010detka 19. stolje\u0107a kada Napoleon I.<\/em> postaje car Francuske do pada Napoleona III.<\/em> 1870. godine. Zbirka je fokusirana na aspekte privatnog \u017eivota, s posebnim naglaskom na vezu Rima i obitelji Bonaparte<\/em>, a sastoji se od portreta, bista te svakodnevnih i osobnih predmeta.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Palazzo Primoli<\/figcaption><\/figure>\n

Pala\u010da Primoli<\/em> izvana ne izgleda kao pala\u010da iz 16. stolje\u0107a, a razlog tome je njena velika obnova s po\u010detka 20. stolje\u0107a koja je bila nu\u017ena zbog izgradnje ulice i ure\u0111ivanja obala Tibera. Glavni dekorativni elementi na pro\u010delju pala\u010de, kao \u0161to je primjerice monumentalni ulaz s tri luka ili kutni prozori sa stupovima, lukovima i balustradama nastali su upravo u vrijeme te obnove.<\/p>\n

U pala\u010di Primoli<\/em> se osim Napoleonova muzeja<\/em> nalazi i sjedi\u0161te Zaklade Primoli<\/em> \u010diji je cilj promocija kulturnih odnosa izme\u0111u Francuske i Italije, \u0161to je Giuseppe Primoli<\/em> \u010ditav \u017eivot radio. Na tre\u0107em katu pala\u010de nalazi se pak muzej koji sadr\u017ei zbirku umjetnina esejista i kriti\u010dara umjetnosti Maria Praza<\/em>, a nosi i njegovo ime. Ta je zbirka uglavnom orijentirana na razli\u010dite umjetnine (slike, srebrnina, namje\u0161taj, \u2026) s kraja 18. i prve polovine 19. stolje\u0107a.<\/p>\n

Stotinjak metara dalje u Via Giuseppe Zanardelli<\/em> nalazi se jo\u0161 jedan muzej smje\u0161ten u pala\u010di \u2013 Palazzo Altemps<\/em>. Radi se o jednom od \u010detiri ogranka Rimskog nacionalnog muzeja<\/em>, s \u010dija sam se dva ogranka (Dioklecijanove terme i Palazzo Massimo<\/em>) upoznao odmah po dolasku u Rim, budu\u0107i su smje\u0161teni ispred kolodvora Termini. Pala\u010da Altemps<\/em> otvorena je prema trgu Piazza San Apollinare<\/em> na kojem se nalazi i istoimena pala\u010da i crkva.<\/p>\n

Pala\u010da Altemps<\/em> izvorno je sagra\u0111ena krajem 15. stolje\u0107a, a po\u010detkom 17. stolje\u0107a obitelj Altemps<\/em> zna\u010dajno oboga\u0107uje umjetni\u010dku zbirku pala\u010de i knji\u017enicu, stvaraju\u0107i tako jednu od vode\u0107ih umjetni\u010dkih zbirka Rima toga vremena. 1837. obitelj Altemps<\/em> u Rimu ostaje bez direktnih nasljednika, a danji ro\u0111aci koji naslje\u0111uju pala\u010du rasprodaju dobar dio umjetni\u010dke zbirke i knji\u017enice, a i samu pala\u010du vrlo brzo prodaju Svetoj Stolici<\/em>. Osamdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a pala\u010du kupuje talijansko Ministarstvo kulture<\/em> i u njoj otvara ogranak Rimskog nacionalnog muzeja<\/em>. Muzejska zbirka temelji se na ostacima izvorne umjetni\u010dke zbirke pala\u010de Altemps<\/em> te umjetni\u010dke zbirke obitelji Ludovisi<\/em> koju je dr\u017eava otkupila po\u010detkom 20. stolje\u0107a, a nakon uspostave muzeja oboga\u0107ena je i nizom pojedina\u010dnih akvizicija. Muzej je najpoznatiji je po impresivnoj zbirci skulptura.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Palazzo Altemps<\/em> – dvori\u0161te<\/figcaption><\/figure>\n

Na trgu Piazza San Apollinare<\/em> nalazi se istoimena bazilika nastala u 18. stolje\u0107u obnovom stare crkve sagra\u0111ene jo\u0161 u 7. stolje\u0107a. Na prvu bi se reklo da crkva potje\u010de iz razdoblja kasne renesanse ili samog po\u010detka baroka, no to je bio samo umjetni\u010dkih koncept poznatog arhitekta Ferdinanda Fuge<\/em>. Crkva \u010desto budi znati\u017eelju budu\u0107i je dodijeljena organizaciji Opus Dei<\/em> za koju je po\u010deo vladati veliki interes nakon mega popularnosti knjige Da Vincijev kod<\/em>, poznatog knji\u017eevnika Dana Browna<\/em> u kojoj se ekstenzivno spominje. Ferdinando Fuga<\/em> paralelno s bazilikom obnovio je i susjednu pala\u010du istog imena u kojoj ve\u0107 stolje\u0107ima djeluju razli\u010dita katoli\u010dka u\u010dili\u0161ta.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Bazilika i pala\u010da San Apollinare<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Samo jedan uski prolaz dijeli Piazzu San Apollinare<\/em> od Piazze di San Agostino<\/em> gdje se nalazi jo\u0161 jedna poznata rimska bazilika. Bazilika<\/em> Sv. Augustina<\/em> (Basilica di Sant\u2019Agostino<\/em>) gra\u0111ena je tijekom 14. i 15. stolje\u0107a, u 16. stolje\u0107u postaje titularna crkva, a 1999. godine dobiva status bazilike. Odmah se mo\u017ee prepoznati da je pro\u010delje inspirirano poznatom crkvom Santa Maria Novella<\/em> u Firenci, a kod gradnje se u velikoj mjeri koristio materijal iz koloseuma. Jedna je to od prvih rimskih renesansnih crkava, a isti\u010de se po prekrasnom pristupnom stubi\u0161tu, \u010dija namjena uop\u0107e nije bila dekorativne ve\u0107 funkcionalne prirode, odnosno napravljeno je nakon podizanja crkve u svrhu za\u0161tite od poplava.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Basilica di Sant\u2019Agostino<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Turisti ovu baziliku \u010desto posje\u0107uju zbog slike Madonna di Loreto<\/em>, poznate i kao Madonna del Pellegrini<\/em>. Ta je slika jedno od remek-djela Michelangela Merisija da Caravaggia<\/em>. Caravaggio<\/em> je bio jedan od najpoznatijih slikara 16. stolje\u0107a, a \u010desto se spominje i kao za\u010detnik baroknog slikarstva. Bio je umjetnik u punom smislu te rije\u010di, buntovan, problemati\u010dan, na marginama dru\u0161tva, ali istovremeno i slikarski genije koji je slikao \u0161to god je htio. Puno je tu sakralnih dijela, ali istovremeno je autor i niza slika kojima je pomicao granice, i one tehni\u010dke, ali i one moralne. Njegov je za\u0161titni znak naturalizam i u svojim djelima, nekad suptilno, a nekad i potpuno o\u010dito prikazuje svoje likove na na\u010din koji isti\u010de njihovu senzualnost. Madonna del Pellegrini<\/em> jedno je takvo djelo i neki povjesni\u010dari umjetnosti navode da slika prikazuje najsenzualniji vrat u povijesti umjetnosti. Ipak, granica senzualnosti i vulgarnosti vrlo je tanka, a Caravaggio<\/em> ju je \u010desto prelazio, posebice u kontekstu dru\u0161tvenih normi vremena u kojem je \u017eivio. Ova je slika vezana uz jedan veliki skandal. Naime, kao model mu je poslu\u017eila ljubavnica i prostitutka poznata kao Lena<\/em>, \u0161to je razbjesnilo njenog ozbiljnog udvara\u010da iz odvjetni\u010dkih krugova. Nastupila je krvava sva\u0111a u kojoj je Caravaggio<\/em> udvara\u010da ozbiljno ozlijedio, nakon \u010dega je skloni\u0161te prije bijega iz Rima potra\u017eio upravo u crkvi Sv. Augustina. Sve u svemu, Caravaggio<\/em> je ime koje definitivno zaslu\u017euje svoju zasebnu pri\u010du, a ovaj bi odlomak zaklju\u010dio informacijom da se Madonna del Pellegrini<\/em> u crkvi Sv. Augustina<\/em> mo\u017ee razgledati potpuno besplatno.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Madonna del Pellegrini<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Crkva Sv. Augustina<\/em> bila je poznata kao crkva rimskih kurtizana, a za njih su bile rezervirane prve klupe kako bi se za\u0161titile od prijezirnih pogleda. I danas su u crkvi grobnice kurtizana koje su obilje\u017eile povijest. Tako je tu pokopana ljubavnica Cesarea Borgije<\/em>, sina pape Aleksandra VI.<\/em> jednog od najgorih papa u povijesti, najpoznatijeg po spletkama, razvratu i korupciji. Zanimljivo je da Cesarea Borgiju<\/em> jedan od prvih teoreti\u010dara politike Niccol\u00f2 Machiavelli<\/em> smatra reprezentativnim primjerom uspje\u0161nog politi\u010dara, iako je naslijedio sve o\u010deve osobine i u povijesti ostao zabilje\u017een kao podivljali psihopat.<\/p>\n

U bazilici Sv. Augustina<\/em> nalaze se brojne relikvije i predmeti od velike religijske va\u017enosti. Tu se posebno izdvaja sarkofag u kojem se \u010duva tijelo Sv. Monike<\/em>, majke Sv. Augustina<\/em>. Tu je i skulptura Madonne del Parto<\/em> koja se smatra za\u0161titnicom \u017eena pri porodu, u uvrije\u017een je obi\u010daj ljubljenja njena stopala kao zalog za oprost grijeha.<\/p>\n

Na trgu ispred bazilike nalazi se i poznata stara knji\u017enica Biblioteca Angelica<\/em>. Radi se o knji\u017enici koju je 1604. godine osnovao red Sv. Augustina. Od samog je po\u010detaka otvorena za javnost te se smatra jednom od prvih javnih knji\u017enica u Europi. Knji\u017enica je poznata po velikoj zbirci starih rukopisa i inkunabula, posebno onih vezanih uz pokret Reformacije u 16. stolje\u0107u. Knji\u017enicu svakako treba spomenuti i zbog izrazite estetike sredi\u0161nje sale koja nas vra\u0107a u neka nama nepoznata vremena.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Biblioteca Angelica<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

S Piazze di San Agostino<\/em> nastavljam kroz Piazzu delle Cinque Lune i dolazim do Piazze di Tor Sanguigna<\/em>, gdje se nalazi atrakcija koja \u0107e zasigurno privu\u0107i ljubitelje arheologije. Radi se o podzemnom arheolo\u0161kom nalazi\u0161tu \u2013 Piazza Navona Underground<\/em> poznatim i pod nazivom Stadio di Domiziano<\/em>. Naime trg Piazza Navona<\/em> smje\u0161ten je na prostoru starog Domicijanovog stadiona<\/em> i u sklopu kompleksa Piazza Navona Underground<\/em> mogu se razgledati ostaci tog drevnog stadiona, prona\u0111eni na oko \u010detiri i pol metra ispod razine dana\u0161nje ulice. Svakako treba naglasiti da se ve\u0107im dijelom radi o segmentima, budu\u0107i su se ostaci stadiona kroz povijest koristili kao materijal za izgradnju rimskih pala\u010da i crkava.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Piazza Navona Underground<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Car Domicijan<\/em> bio je veliki pobornik gr\u010dkih atletskih igara zbog \u010dega je 86. godine dao sagraditi ovaj stadion po uzoru na gr\u010dke originale. U biti ovo je jedini primjerak zidanog gr\u010dkog stadiona prona\u0111en izvan Gr\u010dke. Stadion je zaista monumentalnih dimenzija s 275 metara duljine i 106 metara \u0161irine, a mogao je primiti oko 30 000 gledatelja. Ta se veli\u010dina najbolje mo\u017ee objasniti njegovom primarnom namjenom \u2013 odr\u017eavanju atletskih utrka.<\/p>\n

Nastavljam dalje kroz Via di Tor Sanguigna<\/em> do malog trga Largo Febo<\/em> gdje jedna nasuprot druge stoje dvije crkve \u2013 francuska crkva San Nicola dei Lorenesi<\/em> i njema\u010dka crkva Santa Maria dell’Anima<\/em>. Svakako treba obrati pa\u017enju i na nekoliko ku\u0107a na trgu Largo Febo<\/em> koje su u potpunosti prekrivene penja\u010dicama \u0161to daje poseban vizualni efekt.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Zelena fasada na trgu Largo Febo<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

San Nicola dei Lorenesi<\/em> mala je crkva iz 17. stolje\u0107a, s klasi\u010dnim baroknim dekorativnim elementima pro\u010delja kao \u0161to su ni\u0161e i pilastri. Puno se vi\u0161e isti\u010de Santa Maria dell’Anima<\/em> koju bismo stilski prije smjestili na sjever Europe nego u Rim, \u0161to se mo\u017ee zahvaliti izrazitoj povezanosti s Njema\u010dkom jo\u0161 od 16. stolje\u0107a. Zgrada crkve inicijalno je sagra\u0111ena kao njema\u010dki hospicij \u0161to obja\u0161njava toliko jak sjevernja\u010dki utjecaj, malo ubla\u017een elementima renesanse u trenutku kada se hospicij pretvorio u crkvu. Od arhitektonskih elemenata svakako treba izdvojiti zvonik koji nadvisuje ve\u0107inu zgrada u okolici i tako \u010dini crkvu uo\u010dljivom. Crkva je dobila ime prema staroj fresci s prikazom Marije izme\u0111u dvije du\u0161e u \u010cistili\u0161tu<\/em>, prona\u0111ene tijekom izgradnje hospicija (anima<\/em> je talijanska rije\u010d za du\u0161u).<\/p>\n

\"\"<\/a>
Santa Maria dell’Anima<\/em> \u2013 pro\u010delje i zvonik<\/figcaption><\/figure>\n

Danas je ova crkva poznata i kao posljednje po\u010divali\u0161te pape Adrijana VI.<\/em>, \u010diji je pontifikat zavr\u0161io 1523. godine. Ovaj je papa bio podrijetlom iz Nizozemske, a nakon njega je trebalo pro\u0107i \u010dak \u010detiri i pol stolje\u0107a da bi se ponovno izabrao papa koji nije Talijan i to je bio papa kojeg se jo\u0161 uvijek rado sje\u0107amo, papa Ivan Pavao II<\/em>. Papa Adrijan VI.<\/em> bio je izrazito nepopularan i \u010desto karakteriziran kao barbarin sa sjevera. Nije cijenio umjetnost, a \u017eivio je ekstremno skromno i tro\u0161io vrlo malo \u0161to nije bila karakteristika tada\u0161njih pontifikara. Uz papu Adrijana VI.<\/em> ve\u017ee se jo\u0161 jedna zanimljivost \u2013 pojavljuje se kao knji\u017eevni lik u Doktoru Faustu<\/em> engleskog knji\u017eevnika Christophera Marlowa<\/em>.<\/p>\n

Samo jedna mala ulica dijeli crkvu Santa Maria dell’Anima<\/em> od jo\u0161 jedne marijanske crkve \u2013 Santa Maria della Pace<\/em>. Ova je crkva poznata po \u010dudesnom krvarenju slike Madonne<\/em> koje se dogodilo 1480. godine zbog \u010dega je i posve\u0107ena Sv. Mariji<\/em>, a dodatak della Pace<\/em> (tal. pace<\/em> zna\u010di mir) komemorira kraj jednog rata koji je vodila Papinska dr\u017eava. Arhitektonski je poznata po maestralnoj baroknoj fasadi Pietra da Cortone<\/em> iz 17. stolje\u0107a koja sa polukru\u017enim pronaosom i toskanskim stupovima kao da simulira kazali\u0161nu pozornicu.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Santa Maria della Pace<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Mnogi \u0107e povjesni\u010dari umjetnosti istaknuti i sam smje\u0161taj crkve na prili\u010dno malen trg, izdvajaju\u0107i sinergiju dizajna trga i dizajna pro\u010delja kao izvrstan primjer intervencije u urbani prostor. Ina\u010de, Da Cortona<\/em> (pravim prezimenom Berrettini<\/em>) je uz Berninija<\/em> i Borrominija<\/em> jedan od klju\u010dnih rimskih baroknih umjetnika, ponajvi\u0161e poznat po ure\u0111enju interijera i oslikavanju fresaka. Uz spomenutu fasadu, preporu\u010da se i posjet klaustru pripadnog samostana koji je po\u010detkom 16. stolje\u0107a sagradio jedan od vode\u0107ih arhitekata rimske renesanse Donato Bramante<\/em>, a to je ujedno i njegov prvi arhitektonski rad. Sastoji se od arkada napravljenih u dva sloja s plitkim pilastrima kao glavnim dekorativnim elementima. U unutra\u0161njosti crkve izdvaja se kapela Chigi<\/em> koju je po\u010detkom 16. stolje\u0107a dizajnirao jedan od najzna\u010dajnijih umjetnika renesanse Raffaello Santi da Urbino<\/em>, poznatiji samo kao Rafael<\/em>. Jednu od fresaka u kapeli Chigi<\/em> je i samostalno oslikao.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Kapela Chigi<\/em> i Rafaelova<\/em> freska<\/figcaption><\/figure>\n

Nakon razgleda crkve Santa Maria della Pace<\/em> nastavljam ulicama Via Pace<\/em> i Via del Teatro Pace<\/em> do Piazze di Pasquino<\/em>. Ovaj mali trg ugo\u0161\u0107uje nekoliko zna\u010dajnih atrakcija, no krenimo s onom po kojoj je i dobio ime. Nemogu\u0107e je ne uo\u010diti mali neugledni kip strate\u0161ki smje\u0161ten uz usku kutnu fasadu jedne plemi\u0107ke pala\u010de, a taj se kip naziva Pasquino<\/em>. Radi se o dijelu drevne helenisti\u010dke skulpture za koju nije potpuno sigurno \u0161to predstavlja, iako se vjeruje da prikazuje scenu iz Trojanskog rata<\/em>, gdje Menelaj<\/em> podupire umiru\u0107eg Patrokla<\/em>. Kip se na ovom mjestu nalazi od 15. stolje\u0107a kada je prona\u0111en prilikom iskopa za gradnju pala\u010de Orsini<\/em> (na njenom mjestu danas stoji pala\u010da Braschi<\/em>). Kardinal Orsini<\/em> odlu\u010dio je kipu dati novi \u017eivot i postavio ga kao ukras na kut svoje pala\u010de gdje stoji i danas, vjerojatno ni ne slute\u0107i da \u0107e njegov kip uskoro postati prili\u010dno glasan i otkrivati najmra\u010dnije tajne Rimskog plemstva.<\/p>\n

Iako se radi o misti\u010dnim vremenima u kojima znanost nije bila temelj funkcioniranja dru\u0161tva, svakako treba re\u0107i da kip nije dobio nekakve magi\u010dne mo\u0107i i po\u010deo govoriti ljudskim glasom. Govoriti su po\u010deli ljudi i to tako da su u krajnjoj anonimnosti na kip po\u010deli lijepiti poruke, pune sarkazma i \u010desto u stihovima. O tim porukama se po\u010delo sve vi\u0161e pri\u010dati, pa se na kip trebalo nekako referirati i tada je dobio ime Pasquino<\/em>, koje u to doba u\u010destalo koristilo.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Pasquino<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Pasquino<\/em> se u po\u010detku bavio \u010ditavim Rimom, no na kraju se specijalizirao za \u017eestoke politi\u010dke satire, uglavnom usmjerene prema papi i njegovoj sviti. Koliko je taj na\u010din ekspresije mi\u0161ljenja za\u017eivio govori i \u010dinjenica da se razvila rije\u010d pasquinata<\/em> koja opisuje tu praksu razmjene poruka putem kipa koji govori. Pasquinate<\/em> su se vremenom pro\u0161irila i na jo\u0161 neke kipove u Rimu, no original je uvijek ostao original. Me\u0111utim, pasquinate<\/em> su pisane uglavnom rimskim dijalektom, a ako i poznajemo talijanski jezik vrlo je te\u0161ko shvatiti njihov kontekst bez dobrog poznavanja aktualnih lokalnih zbivanja. Pasquinate<\/em> tako treba shvatiti kao zanimljiv koncept bez ula\u017eenja u sadr\u017eaj, premda se tu i tamo pojavi pokoja pasquinata<\/em> koja se odnosi na globalno poznate doga\u0111aje.<\/p>\n

Britak jezik pasquinata<\/em> nekoliko je puta umalo uni\u0161tio Pasquina<\/em>, a autori su riskirali iznimno o\u0161tre kazne. Neki su pape i\u0161li toliko daleko da su uz Pasquina<\/em> postavljali no\u0107ne \u010duvara, a za kazne propisali \u017eigosanje, pa \u010dak i smrt. Ljudskih je \u017ertava bilo, ali Pasquino<\/em> je pre\u017eivio do dana\u0161njih dana, simboliziraju\u0107i tako snagu slobode govora i mi\u0161ljenja.<\/p>\n

Na drugoj strani Piazze di<\/em> Pasquino<\/em> nalazi se mala crkva iz 17. stolje\u0107a posve\u0107ena Isusovu ro\u0111enju<\/em> (Chiesa della Nativit\u00e0 di Ges\u00f9<\/em>) koju \u0107e mnogi vjernici danas nazvati skrivenim draguljem, a razlog je prili\u010dno neo\u010dekivan. Naime, crkva pripada katoli\u010dkoj zajednici Konga i u novije je vrijeme poznata je po svojim nedjeljnim misama koje stapaju tradiciju Konga s katoli\u010dkim obredom. Ljudi koji su sudjelovali u tim misama popra\u0107enima s puno pjesme i plesa uglavnom svjedo\u010de o posebnom ozra\u010dju radosti na tim nedjeljnim dru\u017eenjima. No tu nije oduvijek bilo veselo. Prvi korisnici crkve bili su pripadnici katoli\u010dke zajednice posve\u0107ene molitvi za umiru\u0107e i osu\u0111ene na smrt. Upravo ta \u010dinjenica pokazuje kako povijest voli obrate, zamjenjuju\u0107i tako ozra\u010dje o\u010daja i tuge s ozra\u010djem radosti i slavljenja \u017eivota koje u crkvi danas vlada.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Chiesa della Nativit\u00e0 di Ges\u00f9<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Ve\u0107 smo rekli da je Pasquino<\/em> naslonjen na pala\u010du Braschi<\/em>, pa svakako treba re\u0107i nekoliko rije\u010di i o toj pala\u010di. Pala\u010da arhitektonski mo\u017eda i nije toliko zanimljiva. Sagra\u0111ena je u 19. stolje\u0107u na mjestu stare pala\u010de Orsini<\/em>, a stilski se klasificira kao neoklasicisti\u010dka i nema nekih posebnih dekorativnih elemenata po kojima bi se isticala. No sama je pala\u010da u nekoliko navrata bila popri\u0161te klju\u010dnih povijesnih doga\u0111aja \u0161to svakako treba spomenuti.<\/p>\n

Najprije treba re\u0107i da je ova pala\u010da na neki na\u010din simbolizira kraj elitisti\u010dkog stila vladanja nekada\u0161njih papa, u kojima je jedna od osnovnih zada\u0107a pontifikata bila pokazivanje mo\u0107i i statusa. Uobi\u010dajena praksa bila je obnova ili izgradnja pala\u010de za obitelj iz koje papa potje\u010de. Tako je primjerice nastala pala\u010da Barberini<\/em> za vrijeme vladavine pape Urbana VIII.<\/em> 1775. godine papinsku du\u017enost preuzima kardinal Angelo Braschi<\/em> i postaje papa Pio VI.<\/em> I ovaj papa je nastavio tradiciju svojih prethodnika te 1790. godine kupuje pala\u010du obitelji Orsini<\/em>, ru\u0161i je do temelja i od arhitekta Cosima Morellija<\/em> naru\u010duje izgradnju potpuno nove pala\u010de koju danas znamo kao Palazzo Braschi<\/em>. Projekt je bio zahtjevan i dugotrajan i papa nije do\u017eivio zavr\u0161etak izgradnje. Smrt glavnog financijera radova papinim ne\u0107acima kojima je pala\u010da bila namijenjena stvorila je ogromne probleme, a nije pomogla ni aktualna politi\u010dka situacija, odnosno Napoleonova okupacija Rima. Financijska situacija obitelji Braschi<\/em> nije se popravljala te je pala\u010da na kraju do\u0161la u ruke vjerovnika koji je 1871. godine prodaju dr\u017eavi. Te\u0161ko je re\u0107i je li se promijenio mentalitet budu\u0107ih papa ili se politi\u010dka situacija u Papinskoj dr\u017eavi<\/em> stubokom promijenila, ali smr\u0107u Pia VI.<\/em> izumrla i ta praksa izgradnje obiteljskih pala\u010da papinskim novcem.<\/p>\n

U novijoj povijesti pala\u010da Braschi<\/em> odigrala je veliku, iako neslavnu ulogu. Naime, u njoj je bio smje\u0161ten glavni fa\u0161isti\u010dki sto\u017eer Benita Mussolinija<\/em>, a nakon drugog svjetskog rata poslu\u017eila je kao uto\u010di\u0161te velikom broju obitelji koje su ostale bez krova nad glavom. Svi ti doga\u0111aji pala\u010du su prili\u010dno devastirali. Ipak, uo\u010den je njen potencijal i pala\u010da se temeljito obnavlja, a u njoj se 1952. godine otvara Muzej grada Rima<\/em>. Muzej prikazuje povijest Rima od srednjeg vijeka do prve polovice 20. stolje\u0107a.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Palazzo Braschi<\/figcaption><\/figure>\n

Nastavljam dalje uz pala\u010du Braschi<\/em> ulicom Via di Pasquino<\/em> i nakon pedesetak metara kona\u010dno sti\u017eem do Piazze Navona<\/em>. U Rimu sam \u010detvrti puta i ovo mi nije prvi susret s trgom tako da je onaj po\u010detni wow<\/em> u tom smislu izostao. Ali isto tako moram priznati da sam ljepote trga do sada bio u mogu\u0107nosti upoznati samo parcijalno, a razlog je prili\u010dno jednostavan. U Rimu sam do sada uvijek bio u isto vrijeme, za vrijeme novogodi\u0161njih praznika kada Piazza Navona<\/em> ugo\u0161\u0107uje veliki novogodi\u0161nji sajam. Koliko god da trg bio velik, broj \u0161tandova i posjetitelja je toliki da se onaj pravi dojam o trgu ne mo\u017ee dobiti. To je i razlog zbog \u010dega u jednom dijelu ovog teksta nisam htio koristiti svoje fotografije \u2013 bilo bi nepravedno prikazati Piazzu Navonu<\/em> kao jednu ogromnu tr\u017enicu. Definitivno idu\u0107i posjet Rimu treba planirati u neko drugo vrijeme i do\u017eivjeti ovaj predivan trg u njegovu pravom izdanju. Ipak \u0161tandovi me nisu sprije\u010dili da razgledam sve ono \u0161to ovaj trg \u010dini lijepim, a kompoziciju svega ostavljam za idu\u0107i posjet gradu. Ako ni\u0161ta, ostavio sam si priliku za jedan istinski wow<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Piazza Navona<\/em> u novogodi\u0161nje vrijeme<\/figcaption><\/figure>\n

Pri\u010du o Piazzi Navona<\/em> zapo\u010deo bih s obja\u0161njenjem njena naziva. Ve\u0107 smo rekli da trg prati konture starog Domicijanovog stadiona<\/em> na koji su Rimljani dolazili gledati sportske igre, a rije\u010d za sportske igre na latinskom jeziku je agones<\/em>. Vremenom se agone<\/em> pretvorilo u navone<\/em> i tako je nastala Piazza Navona<\/em>.<\/p>\n

Piazza Navona<\/em> po\u010dela se formirati u 15. stolje\u0107u kada je papa Siksto IV.<\/em> tu premjestio gradsku tr\u017enicu, iako se okolica trga po\u010dela urbanizirati stolje\u0107ima prije. Poku\u0161ajmo na\u010das vizualizirati to okru\u017eenje 15. stolje\u0107a. Tr\u017enica, \u017eivotinje, trulo vo\u0107e i povr\u0107e, sluge i slu\u0161kinje, puno buke i blata \u2013 naprosto je nevjerojatno kako se ta naprosto obi\u010dna i nimalo glamurozna scena pretvorila u jednu od globalno najposje\u0107enijih turisti\u010dkih atrakcija. Me\u0111utim trg je imao sre\u0107u da se u povijesti Rima pojavila jedna osebujna i nevjerojatno ambiciozna \u017eena – Donna Olimpia Maidalchini Pamphilj<\/em>, u povijesti zabilje\u017eena kao svojevrsna papesa<\/em>, ali i Pimpaccia de piazza Navona<\/em> kako su je prozvale brojne pasquinate<\/em>. Pasquino<\/em> nema milosti i odmah je jasno da pimpaccia<\/em> nije nikakva plemi\u0107ka titula, \u0161tovi\u0161e ta pasquinatska<\/em> izvedenica u jednoj imenici koncentrira prakti\u010dki sve grijehe svijeta aludiraju\u0107i na lik iz jedne tada poznate komedije.<\/p>\n

Pri\u010da o Olimpiji Maidalchini Pamphilj<\/em> je naprosto filmska pri\u010da, toliko nevjerojatna da vi\u0161e podsje\u0107a na povijesnu fikciju, nego na biografsku pri\u010du. Donna Olimpia <\/em>\u00a0je bila jedna beskrupulozna i jaka \u017eena koja je \u017eivjela \u017eivot daleko ispred svog vremena. S jedne strane mo\u017eemo je veli\u010dati kao oli\u010denje feminizma, kao \u017eenu koja nije priznavala inferiornost i uspjela se nametnuti kao vode\u0107a figura u dominantno mu\u0161kom svijetu. No s druge strane, njen moralni kompas funkcionirao je u nekoj drugoj iskrivljenoj dimenziji, a jedino \u0161to joj je u \u017eivotu bilo bitno i sveto bila je ona sama. Na svom je \u017eivotnom putu \u010desto i figurativno i doslovno gazila preko le\u0161eva.<\/p>\n

Svoju snagu Donna Olimpia <\/em>\u00a0pokazala je jo\u0161 kao mlada provincijska djevojka. Suo\u010dena s obiteljskim financijama koje joj nisu mogle osigurati adekvatan miraz, nije se prepustila o\u010daju i suprotstavila se o\u010devim planovima da je zatvori u samostan. \u0160tovi\u0161e, uzela je stvar u svoje ruke optu\u017eiv\u0161i sve\u0107enika za napastovanje \u0161to joj je odmah zatvorilo vrata samostana, a sve\u0107eniku upropastilo karijeru. Nakon dosta godina pobrinula se za sve\u0107enikovu rehabilitaciju pa se pretpostavlja da su te optu\u017ebe bile la\u017ene.<\/p>\n

Oslobo\u0111ena prijetnje samostanskog \u017eivota posvetila se tra\u017eenju pogodnoga braka i uspjela se udati za najbogatijeg \u017eenika u Viterbu<\/em>, gradu u kojem je njena obitelj \u017eivjela. Time je zapo\u010deo njen strelovit uspon na dru\u0161tvenoj ljestvici. Sudbina i smrt nakon svega tri godine braka li\u0161ile su je mu\u017ea i djece, no s druge strane dale su joj je sve \u0161to je \u017eeljela \u2013 slobodu i novac kojim si je mogla kupiti \u017eivot kakav je htjela. Olimpia<\/em> je upravo to i u\u010dinila, kupila si je plemi\u0107ku titulu i postala Donna Olimpia Pamphilj<\/em>. Plemi\u0107ka titula imala je i mali dodatak \u2013 supruga pedesetogodi\u0161njaka, no \u017eeni njene snage i karaktera to nije predstavljalo neki pretjerani problem. Tako\u0111er, njeno bogatstvo koje je obitelj Pamphilj<\/em> spasilo od propasti uzdiglo ju je na sam vrh neslu\u017ebene obiteljske hijerarhije.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Donna Olimpia Maidalchini Pamphilj<\/em>, portret Diega Vel\u00e1zqueza<\/em> prodan na aukciji 2019. godine za tri i pol milijuna dolara<\/figcaption><\/figure>\n

OIimpijin<\/em> intelekt vrlo brzo je uo\u010dio zlatnu koku obitelji Pamphilj<\/em> \u2013 suprugova mla\u0111eg brata, prili\u010dno nesigurnog i neodlu\u010dnog monsinjora Giantbattistu Pamphilja<\/em>. Lukava Olimpia<\/em> \u0161ogorovu karijeru uzela je u svoje ruke, a on joj se u potpunosti predaje, ne percipiraju\u0107i njene stvarne motive. Organizirala jezabave, sklapala saveze, podmi\u0107ivala i u kona\u010dnici uspjela \u2013 1629. godine Giantbattista<\/em> Pamphilj<\/em> postaje kardinal. Dvije godine kasnije Donna Olimpija<\/em> ponovno postaje udovica, \u0161to joj daje potpunu slobodu i dodatni manevarski prostor. I uspjela je posti\u0107i ne\u0161to nevjerojatno \u2013 1644. godine Giantbattista Pamphilj<\/em> postaje papa Inocent X.<\/em>, a u stvarnosti Donna Olimpija<\/em> postaje neslu\u017ebena vladarica Papinske dr\u017eave. Ve\u0107ini kardinala bilo je jasno kako \u0107e izgledati novi pontifikat, a jedan se \u010dak usudio i javno re\u0107i: Gospodo, upravo smo izabrali \u017eenskog papu<\/em>. Olimpia<\/em> se za ovaj uspjeh nagradila titulom Princeze od San Martina<\/em>, grofovije u kojoj je ro\u0111ena.<\/p>\n

Moralni kompas Donne Olimpie<\/em> u potpunosti je prestao funkcionirati, a na u\u017eas \u010ditavog Rima svoju ulogu u vlasti vi\u0161e i ne skriva. Svakodnevni je gost papinske pala\u010de i otvoreno sudjeluje u kardinalskim sastancima jasno pokazuju\u0107i da papa bez njenog odobrenja ne\u0107e donijeti nikakvu odluku. Olimpijina<\/em> pohlepa i bezobrazluk po\u010dinjali su prelaziti sve mogu\u0107e granice. Papinska intervencija napla\u0107ivala se u vre\u0107ama zlatnih i dijamantnih ogrlica, a na\u010din na koji je provodila naplatu svojih usluga stranim dr\u017eavama bio je nevjerojatno inovativan i posebno perfidan. Organizirala bi karta\u0161ke zabave na kojima su veleposlanici trebali gubiti, a sume koje su gubili odgovarale bi veli\u010dinama usluga koje su tra\u017eili. Postoji i anegdota o prestravljenom veleposlaniku kojeg je poslu\u017eila karta\u0161ka sre\u0107a i nikako nije uspijevao izgubiti.<\/p>\n

Ipak, Donna Olimpia<\/em> imala je i ne\u0161to dobro u sebi. Bila je poznata po dobroti prema potla\u010denim \u017eenama, davala je velikodu\u0161no redovnicama i \u0161titila prostitutke. Fenomen Donne Olimpije<\/em> bio je poznat diljem Europe, a skupine \u017eena hodo\u010dastile su u Rim kako bi je vidjele i divile joj se. Bila je i ljubiteljica umjetnosti te sponzorirala razne glazbenike, dramaturge i kipare.<\/p>\n

Naravno da u tom primarno mu\u0161kom dru\u0161tvu tolika mo\u0107 jedne \u017eene nije mogla pro\u0107i bez protuudara. Javno su je nazivali kurvom, optu\u017eivali da je papinska ljubavnica, a Pasquino<\/em> joj dodjeljuje naziv Pimpaccia de piazza Navona<\/em>. Upravo to pokazuje ogor\u010denost i ga\u0111enje Rimljana prema Donni Olimpiji<\/em>, premda je to vrlo vjerojatno nije nimalo uzbu\u0111ivalo. No ipak ima jedna stvar u kojoj joj korumpirani crkvenjaci odaju priznanje \u2013 njena vje\u0161tina prikupljanja mita bila je naprosto maestralna i u tome je nadma\u0161ila apsolutno sve tada\u0161nje korumpirane kardinale.<\/p>\n

Lukavost i beskrupuloznost Donne Olimpije<\/em> razvila se do neslu\u0107enih razmjera. Osjetiv\u0161i da se zdravlje pape Inocenta X.<\/em> pogor\u0161ava uvjerila ga je da dr\u017eavne rezerve zlata prenese ispod kreveta u svoju spava\u0107u sobu. Posje\u0107uju\u0107i ga, kroz nekoliko tjedana uspjela je ukrasti svo zlato. U sije\u010dnju 1655. godine Inocent X.<\/em> umire, a Donna Olimpia<\/em> pokazuje svoje pravo lice. U to je vrijeme bio obi\u010daj da se najbli\u017ei ro\u0111ak umrlog pape treba pobrinuti za njegovu sahranu, prije svega u financijskom smislu. Na op\u0107e zgra\u017eanje Donna Olimpia<\/em> to odbija u\u010diniti opravdavaju\u0107i se izjavom Ja sam samo siroma\u0161na udovica<\/em>. Pasquinova Donna Pimpaccia<\/em> pokazala je da bez problema mo\u017ee doslovno hodati preko le\u0161eva \u2013 \u010dovjeku koji ju je doveo do apsolutnog vrha mo\u0107i lijes je iz pukog sa\u017ealjenja kupio sluga.<\/p>\n

Izgleda da je tim zadnjim \u010dinom zaista pretjerala i karma po\u010dinje napla\u0107ivati svoje dugove. Novi papa Aleksandar VII.<\/em> postao je kardinal Fabio Chigi<\/em>, nepotkupljivi dr\u017eavni tajnik pape Inocenta X.<\/em> Novi papa izrazito je nesklon prema Olimpiji<\/em>, protjeruje ju iz Rima i pokre\u0107e istragu o zbunjuju\u0107em nestanku cijele Vatikanske riznice. Dvije godine kasnije Papinsku je dr\u017eavu zadesila epidemija kuge \u0161to je poremetilo istragu, okon\u010dalo \u017eivot Donne Olimpije<\/em> i zaklju\u010dilo eru vladavine jedne neslu\u017ebene papese<\/em>.<\/p>\n

Mo\u017eda na prvu nije jasna povezanost Donne Olimpie<\/em> i Piazze Navone<\/em>, no dovoljno je re\u0107i da je pala\u010da obitelji Pamphilj<\/em> smje\u0161tena na Piazzi Navona<\/em>. Bila je to jedna sasvim obi\u010dna pala\u010da, jedne prosje\u010dne plemi\u0107ke obitelji koja nije bila u pretjerano dobroj financijskoj situaciji. Me\u0111utim 1644. godine obitelj Pamphilj<\/em> postaje obitelj vladara Papinske dr\u017eave, a Donna Olimpia<\/em> nije mogla dozvoliti da se ta nova okolnost ne reflektira na obiteljsku rezidenciju. Bilo je bitno pokazati svijetu tko je Donna Olimpia<\/em> i kolika je njena stvarna mo\u0107 te tako kre\u0107e obnova i nadogradnja pala\u010de Pamphilj<\/em>. Slu\u017ebeno je tu gradnju inicirao papa Inocent X.<\/em>, no svima je bilo jasno da gradnjom upravlja isklju\u010divo papesa Olimpia<\/em> I.<\/em>, kako su je u kuloarima nazivali. U izgradnji pala\u010de bilo je bitno posti\u0107i i jo\u0161 ne\u0161to \u2013 trebalo je nadma\u0161iti glamuroznu pala\u010du Barberini<\/em> koju je za svoju obitelj dao sagraditi prethodni papa Urban VIII.<\/em> Pala\u010da i trg ispred nje su u logi\u010dnoj i neraskidivoj vezi, a nedopustivo je da neure\u0111eni trg zasjeni rasko\u0161 nove pala\u010de. Tako je zajedno s pala\u010dom Pamphilj<\/em> i Piazza Navona<\/em> dobila novi barokni sjaj koji ju je vinuo me\u0111u najljep\u0161e trgove svijeta.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Piazza Navona<\/em> u svojem punom sjaju<\/figcaption><\/figure>\n

Najve\u0107a zgrada Piazzi Navona<\/em> upravo je pala\u010da obitelji Pamphilj<\/em>. Iako se radi o monumentalnom zdanju moje osobno mi\u0161ljenje je da Donna Olimpia<\/em> u bitci dviju pala\u010da nije izvojevala pobjedu. Pala\u010da Barberini<\/em> djeluje mi neusporedivo glamuroznije. Me\u0111utim, kad pogledamo izbor arhitekta odmah je jasan i razlog. Za glavnog arhitekta izabran je konzervativni Girolamo Rainaldi<\/em> koji je bio vjeran stilskim zakonima kasne renesanse \u0161to je na pro\u010delju pala\u010de itekako vidljivo. Pronicljiva Donna Olimpia<\/em> brzo je uo\u010dila da se Rainaldi<\/em> dizajnom ne\u0107e mo\u0107i pribli\u017eiti pala\u010di Barberini<\/em> i tu se na\u0161la u velikom problemu. Tada\u0161njoj arhitektonskoj zvijezdi Berniniju<\/em> zaslu\u017enom za glamur pala\u010de Barberini,<\/em> kao \u0161ti\u0107eniku prethodnog pape pristup ovom projektu nije bio omogu\u0107en. Kao jedino mogu\u0107e rje\u0161enje nametnulo se anga\u017eiranju druge, no tada ne toliko sjajne barokne zvijezde \u2013 Francesca Borrominija<\/em>. Rainaldi<\/em> i Borromini<\/em> uspjeli su donekle na\u0107i zajedni\u010dki jezik, no Borromini<\/em> ipak nije uspio nametnuti sve svoje ideje, te su njegove intervencije uglavnom ograni\u010dene na interijer pala\u010de. Upravo se Borrominijeva<\/em> galerija koju je freskama oslikao Pietro da Cortona<\/em> danas izdvaja kao najljep\u0161i element pala\u010de Pamphilj<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Palazzo Pamphilj<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Obitelj Pamphilj<\/em> ovu je pala\u010du koristila do polovice 18. stolje\u0107a, nakon \u010dega je po\u010dinju iznajmljivati. Najva\u017eniji zakupac bila je Brazilska vlada koja je iznajmljuje po\u010detkom 20. stolje\u0107a za potrebe veleposlanstva, a 1960. je i otkupljuju. Veleposlanstvo Brazila pala\u010du je tada temeljito obnovilo, vode\u0107i ra\u010duna o njenoj povijesnoj va\u017enosti i ba\u0161tini, a u skladu s time dozvoljava i individualne razglede pala\u010de uz odgovaraju\u0107u najavu.<\/p>\n

Odmah uz pala\u010du Pamphilj<\/em> nalazi se crkva Sv. Agneze<\/em> (Chiesa di Sant’Agnese in Agone<\/em>) izrazite religijske vrijednosti. Sagra\u0111ena je na mjestu na kojem je mu\u010deni\u010dkom smr\u0107u prekinut mladi \u017eivot Sv. Agneze<\/em>. Naime, ovdje je u tre\u0107em stolje\u0107u bio bordel na koji je ova trinaestogodi\u0161nja djevoj\u010dica osu\u0111ena odbiv\u0161i nametnutu udaju. Legenda ka\u017ee da je mladi\u0107 koji ju je razodjenuo momentalno oslijepio, a nakon toga kosa joj je po\u010dela rasti nevjerojatnom brzinom \u0161tite\u0107i tako njeno golo tijelo od pogleda. Prokazana kao vje\u0161tica odvedena je na loma\u010du, no vatra joj nije mogla ni\u0161ta, a na kraju je ubijena odrubljivanjem glave. Kr\u0161\u0107ani su odmah prepoznali svetost ubijene djevoj\u010dice i brzo se prostor bordela pretvorio u mjesto za kolektivnu molitvu, koje je u 12. je stolje\u0107u preraslo u crkvu. Sv. Agneza<\/em> danas se posebno \u0161tuje kao za\u0161titnica nevinosti.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Chiesa di Sant’Agnese in Agone<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Obitelj Pamphilj<\/em> u 17. je stolje\u0107u prisvojila staru crkvu Sv. Agneze. Do temelja su je sru\u0161ila i na istom su mjestu dali sagradili barokno zdanje kojem se danas divimo. Arhitektonski se crkva najbolje mo\u017ee opisati kao sinergija umjetni\u010dkih vizija najve\u0107ih umjetnika toga doba. Zapo\u010deta je s renesansnom precizno\u0161\u0107u Girolama Rainaldija<\/em>, baroknu razigranost dao joj je Borromini<\/em>, u nekoliko detalja sudjelovao je i maestralni Bernini<\/em>, a na kraju je zavr\u0161ava Carlo Rainaldi<\/em>. Kada se sve uzme u obzir ne \u010dudi da se ova crkva smatra jednim on najutjecajnijih primjeraka barokne arhitekture. Za\u0161titni znak crkve je konkavna Borrominijeva fasada ome\u0111ena s dva simetri\u010dna zvonika koje nadvisuje elegantna oktogonalna kupola, a u unutra\u0161njosti se posebno izdvaja tzv. ljetna sakristija izrazite akustike u kojoj se \u010desto izvode koncerti klasi\u010dne glazbe.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Zvonici i kupola crkve Sv. Agneze<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Svakako treba re\u0107i da suradnja arhitekata koja je rezultirala ovim remek dijelom nije niti slu\u010dajna niti dobrovoljna, a uglavnom ju je orkestrirala Donna Olimpia<\/em>. Izgradnja crkve inicijalno je bila povjerena Rainaldiju<\/em>, koji svojim konzervativnim pridr\u017eavanjem pravilima renesanse na pala\u010di Pamphilj<\/em> nije uspio posti\u0107i toliko \u017eeljenu glamuroznost. Kako je ista sudbina prijetila i crkvi, Rainaldi<\/em> je vrlo brzo skinut s projekta i modifikacija dizajna prepu\u0161tena je Borrominiju<\/em>. Borromini<\/em> je zadatak obavio vrlo uspje\u0161no i dizajn je po\u010deo odisati rasko\u0161i baroka. Ipak izgradnja crkve je dugotrajan posao koji u vrijeme smrti pape Inocenta X.<\/em> nije bio zavr\u0161en. Papina smrt minorizirala je ulogu Donne Olimpije<\/em>, a i ona brzo umire te upravljanje obiteljskom blagom prelazi na njena sina Camilla<\/em>. Camillo<\/em> nije pokazivao preveliki interes za crkvu, \u0161to je toliko demotiviralo Borrominija<\/em> da je odlu\u010dio napustiti projekt. Nastavak radova prepu\u0161ten je Rainaldijevu<\/em> sinu Carlu<\/em>, koji u odre\u0111enoj mjeri pojednostavljuje Borrominijeve<\/em> ideje, a u jednom periodu na zavr\u0161etku crkve radio je i Bernini<\/em>.<\/p>\n

U crkvi je posljednje po\u010divali\u0161te pape Inocenta X.<\/em>, a najva\u017enija relikvija crkve zbog koje je posje\u0107uju mnogi vjernici je glava Sv. Agneze<\/em>. Objasnimo jo\u0161 i rije\u010di in Agone<\/em> u nazivu crkve. Ve\u0107 smo rekli da je trg smje\u0161ten na Domicijanovu stadionu<\/em> koji se u starome Rimu nazivao Circus\u00a0Agonalis<\/em>, pa bi se dodatak in Agone<\/em> slobodno mogao prevesti na stadionu<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Interijer crkve Sv. Agneze<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Iako nije do\u017eivjela kraj izgradnje crkve, moje lai\u010dko oko reklo bi da je Donna Olimpia<\/em> crkvom po\u010dela postizati ono \u0161to joj je bio cilj \u2013 glamuroznost prostora kao spomenika obiteljske mo\u0107i, \u010demu\u00a0 uvelike mo\u017ee zahvaliti Borrominijevim<\/em> idejama. Prostora za pogre\u0161ke vi\u0161e nije bilo i za postizanje kona\u010dne glamuroznosti trga trebalo se okrenuti te\u0161koj artiljeriji, arhitektonskim elementima koje \u0107e podi\u0107i svaki prostor, Rimu toliko svojstvenim fontanama. Bio je to trenutak koji je prepoznao pronicljivi Bernini<\/em>. Znao je on sve Pimpaccine<\/em> slabosti i dobro ih je iskoristio. Svoju ideju sredi\u0161nje fontane izlio je u srebru i poklonio je Donni Olimpiji<\/em>, a poklon u vidu plemenitog metala upakiranog u neki umjetni\u010dki predmet bila je cijena koja se morala platiti za razgovor s papesom<\/em>. Kada je taj prvi korak napravljen, Berninijeve<\/em> socijalne vje\u0161tine, njegova umjetni\u010dka reputacija i odre\u0111eni proma\u0161aji do tada anga\u017eiranih umjetnika bile su garancija uspjeha. Bernini<\/em> ne samo da nije vi\u0161e bio persona non grata<\/em>, ve\u0107 mu je promptno nalo\u017eeno da po\u010dne raditi i tako je nastala Fontana dei Quattro Fiumi<\/em>, nesumnjivo jedan od najljep\u0161ih i najpoznatijih spomenika baroknog Rima, rasko\u0161no i glamurozno inauguriran 1651. godine. Nakon otvaranje fontane po\u010deo se prakticirati i jedan obi\u010daj koji je trajao do 19. stolje\u0107a, kada ga je ukinuo papa Pio IX.<\/em> Ljeti bi se zatvorili odvodi fontana i trg bi se pretvarao u svojevrsno umjetno jezero, \u0161to je uvelike pomoglo lokalnom stanovni\u0161tvu u borbi s vru\u0107inama.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Fontana dei Quattro Fiumi<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Fontana dei Quattro Fiumi<\/em> svojevrsna je refleksija karaktera Donne Olimpije<\/em> \u2013 bilo je bitno zasjati i pokazati svoju mo\u0107. Pasquinovi<\/em> urlici \u2013 Ne trebaju nam fontane, dajte nam kruha! Kruha! Kruha!,<\/em> nimalo je nisu dirali te je i dalje nastavljala prikupljati sredstva za izradu fontane pove\u0107anjem poreza na kruh, vino i sli\u010dne proizvode \u0161iroke potro\u0161nje.<\/p>\n

Temelj Berninijeve<\/em> fontane su mramorni kipovi divova koji alegoriziraju \u010detiri rijeke: Nil<\/em>, Ganges<\/em>, Dunav<\/em> i Rio della Plata<\/em>. Svaka rijeka predstavlja po jedan kontinent na koji se prostire Papinska dr\u017eava. Fontana je napravljena uz pomo\u0107 kipara Giacoma Antonia Fancellija<\/em> (Nil<\/em>), Claudea Poussina<\/em> (Ganges<\/em>), Antonija Raggija<\/em> (Dunav<\/em>) i Francesca Baratte<\/em> (Rio della Plata<\/em>). Nil s lavom i palmom simbolizira Afriku, a povezi preko o\u010diju ukazuju na to da njegovi izvori jo\u0161 nisu poznati. Rio de la Plata koji simbolizira Ameriku dr\u017ei vre\u0107u preplavljenu srebrnim nov\u010di\u0107ima koji su metafora srebrne boje njenih voda (na \u0161panjolskom plata zna\u010di srebro). Kip koji simbolizira Europu prikazuje Dunav s konjem i cvije\u0107em \u0161to podsje\u0107a na plodne podunavske ravnice, dok Aziju simbolizira Ganges prikazan s dugim veslom koje ukazuje na izuzetnu plovnost rijeke.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Fontana dei Quattro Fiumi – Ganges<\/figcaption><\/figure>\n

Turisti\u010dki vodi\u010di \u010desto ovu fontanu navode kao nategnuti primjer materijalizacije rivalstava na relaciji Bernini<\/em> i Borromini<\/em>, a pritom se slu\u017ee s dvije anegdote. Jedna ka\u017ee da je Bernini<\/em> stavio Nilu povez kako bi ga po\u0161tedio pogleda na Borrominijevu<\/em> fasadu crkve Sv. Agate<\/em>. Prema drugoj anegdoti uzdignuta ruka Ria della Plate \u0161titi Berninijevu<\/em> fontanu od uru\u0161avanja lo\u0161e izvedene Borrominijeve<\/em> fasade. Dovoljno je re\u0107i da je Borromini<\/em> na fasadi po\u010deo raditi nakon \u0161to je fontana ve\u0107 bila zavr\u0161ena tako da je ovdje rije\u010d samo o interesantnoj bajci za turiste.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Fontana dei Quattro Fiumi<\/em> \u2013 podignuta ruka Ria della Plate<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Osim \u010detiri alegorijska kipa u fontani se mogu jo\u0161 uo\u010diti kipovi goluba, dupina, zmaja i zmija, ali i dva velika mramorna grba obitelji Pamphilj<\/em>. U sredi\u0161tu fontane postavljen je veliki egipatski obelisk visine oko 16 metara, a dopremljen je iz Asuana<\/em> u vrijeme cara Domicijana<\/em>. To je jedan od devet rimskih obeliska, a zbog svoje smje\u0161taja poznat je pod nazivom Obelisco Agonale<\/em>. Na vrhu obeliska nalazi se bron\u010dana golubica \u0161to je heraldi\u010dki znak obitelji Pamphilj<\/em>.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Obelisco Agonale<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Uz sredi\u0161nju fontanu \u010cetiriju rijeka<\/em> na trgu se nalaze jo\u0161 dvije, ne\u0161to starije fontane. Ona koja se nalazi ispred pala\u010de Pamphilj<\/em> naziva se Fontana del Moro<\/em> (Fontana Maora<\/em>), dok je na drugom kraju trga Fontana di Nettuno<\/em> (Fontana Neptuna<\/em>). Autor ovih dviju fontana poznati je renesansni arhitekt Giacomo della Porta<\/em>, a pu\u0161tene su u rad 1574. godine.<\/p>\n

Fontana del Moro<\/em> nastala je za vrijeme pontifikata pape Grgura XIII.<\/em> koji dolazi iz obitelji Boncompagni<\/em>, pa tako i sadr\u017ei njihove heraldi\u010dke oznake (zmaj i orao). Renesansna verzija fontane sastojala se samo od nekoliko manjih skulptura tritona, zmajeva i maski na rubovima bazena, dok je sredi\u0161te bazena bilo ukra\u0161eno neprivla\u010dnom skupinom stijena. Takav skroman dizajn nije se uklapao u novoure\u0111eni trg, posebice odmah ispod prozora Donne Olimpije, a nakon trijumfa s Fontanom \u010detiriju rijeka, Bernini se name\u0107e kao najbolje rje\u0161enje za taj problem. Njegova je prva ideja bila da na sredi\u0161nju stijenu postavi manju skulpturu triju dupina koji su podupirali pu\u017ea iz kojeg je prskala voda. Bernini<\/em> se ovaj puta nije iskazao i novi dizajn nije nai\u0161ao na odobravanje. Ipak, pru\u017eena mu je jo\u0161 jedna prilika i 1655. skulpturu pu\u017ea zamjenjuje mramornim kipom Maura<\/em> koji se bori s dupinom, no ve\u0107ina ljudi re\u0107i \u0107e da se radi o tritonu koji dr\u017ei dupina. Nekoliko godina kasnije Bernini<\/em> je uklonio stepenice i ograde s izvornog dizajna fontane Giacoma della Porte<\/em> te pove\u0107ao bazen u razini, \u010dime se zna\u010dajno pove\u0107ao estetski dojam.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Fontana del Moro<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

Della Portina<\/em> fontana s druge strane trga smje\u0161tena je daleko od pala\u010de Pamphilj<\/em> i nije u\u0161la u fokus Donne Olimpije<\/em>. Dugo je godina to bila \u010disto funkcionalna fontana bez ikakvih ukrasa, a njeno je ure\u0111enje naru\u010deno tek 1873. godine i dodijeljeno je dvojici kipara. Sicilijanski kipar Gregorio Zappala<\/em> napravio je skupinu kipova koji su se sastojali od morskih konja, sirena, djece, krilatih kerubina i dupina. Rimski kipar Antonio della Bitta<\/em> autor je sredi\u0161nje figure koja predstavlja Neptuna s trozupcem<\/em> brane\u0107i se od hobotnice omotane oko nogu.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Fontana di Nettuno<\/figcaption><\/figure>\n

Ispred Fontane del Moro<\/em> nalazi se renesansna pala\u010da obitelji Torres<\/em> iz 16. stolje\u0107a na kojoj se mogu vidjeti specifi\u010dnosti arhitektonskih trendova toga vremena. Vezano uz arhitekturu, kako je obitelj Torres<\/em> podrijetlom iz Malage<\/em>, na pala\u010di se mogu uo\u010diti i utjecaji andaluzijske i maorske umjetnosti. Isti\u010de se bogati vijenac ukra\u0161en glavama lavova, ru\u017ei\u010dastim prozorima i kulama te amblemima obitelji Torres<\/em>. Zgrada je u 17. stolje\u0107u nasljedstvom pre\u0161la u obitelj Lancellotti<\/em>, u \u010dijem je vlasni\u0161tvu i danas. Ve\u0107i dio pala\u010de se danas iznajmljuje u obliku turisti\u010dkih apartmana.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Palazzo Torres (Lancellotti)<\/em><\/figcaption><\/figure>\n

S druge strane Fontane del Moro<\/em> nalazi se crkva Gospe od Presvetog Srca<\/em> (Santuario di Nostra Signora del Sacro Cuore<\/em>). U usporedbi s crkvom Sv. Agate koja se nalazi preko puta ova je crkva prili\u010dno neugledna, no tako\u0111er ima dugu povijest. Izvorno je podignuta jo\u0161 u 13. stolje\u0107u kao memorijalna crkva za mu\u010denike umrle na Domicijanovu stadionu<\/em> i tada se zvala San Giacomo degli Spagnuoli<\/em>. U 15. stolje\u0107u temeljito je obnovljena, a i danas vidimo pro\u010delje iz tog vremena. Na po\u010detku 16. stolje\u0107a postala je nacionalna crkva kraljevine Kastilje, a 1818. godine \u0160panjolci je napu\u0161taju i sa sobom odnose ve\u0107inu sakralnih dijela. 1879. preuzimaju je francuski misionari Presvetog Srca, pa tada dobiva dana\u0161nje ime i temeljito se obnavlja.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Santuario di Nostra Signora del Sacro Cuore<\/figcaption><\/figure>\n

Ovime bi zaklju\u010dio razgled Piazze Navona<\/em>, no prije nego kroz ulicu Corsia Agonale<\/em> nastavim prema Panteonu<\/em> moram obaviti jo\u0161 jednu jako va\u017enu stvar, a to je \u0161alica talijanske kave i tiramisu<\/em>. Na trgu nema nekog posebno poznatog lokala, no \u010dinilo mi se da Caff\u00e8 Domiziano<\/em> pru\u017ea najbolji pogled. Ne mogu re\u0107i da je to bila najbolja kava koju sam u \u017eivotu popio, a bome niti najbolji tiramisu, ali nisam ni o\u010dekivao ne\u0161to spektakularno. Ono \u0161to se na ovim mjestima pla\u0107a nije ni\u0161ta drugo nego ugo\u0111aj, na koji se stvarno ne mogu buniti. Da nije bilo \u0161tandova direktno bi gledao u fontanu \u010cetiriju rijeka<\/em>, Pala\u010du Pamhilj<\/em> i crkvu Sv. Agneze<\/em>. Samo zbog pogleda to iskustvo moram ponoviti u neko drugo doba godine kada trg nije zakr\u010den \u0161tandovima. O cijenama je bolje ne govoriti, ali ipak za prevenciju neugodnih iznena\u0111enja nije lo\u0161e napomenuti da za minimalno gastronomsko iskustvo na ovom mjestu treba izdvojiti oko dvadesetak eura.<\/p>\n

\"\"<\/a>
Tiramisu i kava – La dolce vita<\/em><\/figcaption><\/figure>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Drevni stadion, malo renesanse, puno baroka, tri fontane, dvije crkve i nekoliko pala\u010da okosnica su Piazze Navone, trga koji je nastao voljom \u017eene koja je \u017eivjela \u017eivot budu\u0107nosti, \u017eivot kakav je htjela, a ne trebala \u017eivjeti. \u017dene koja nije birala sredstva, s moralnim kompasom iz nekog pomaknutog paralelnog svijeta. Piazza Navona nijemi je svjedok uspona i pada Donne Olimpije Maidalchini Pamphilj, \u017eene koju su smatrali papom iz sjene.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1908,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[78,114],"tags":[54,80,86,83,120,113,51,93,115,116,117,62,72,111],"class_list":["post-1950","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-italija","category-rim","tag-blog","tag-italija","tag-italy","tag-photo","tag-piazza-navona","tag-povijest","tag-putovanja","tag-putovanje","tag-rim","tag-roma","tag-rome","tag-travel","tag-travelblog","tag-turizam"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1950","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1950"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1950\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1957,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1950\/revisions\/1957"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/1908"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1950"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1950"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.moja-putovanja.com.hr\/wp\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1950"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}