Crvena boja simbolizira ljubav i romansu, ali i hrabrost, strast i žudnju – osobine koje krase Shakespeareove Romea i Juliju. Pa gdje ih je drugdje Shakespeare mogao smjestiti nego među crvene palače Verone.
U Veroni sam bio već nekoliko puta, a danas mi je Verona polazni aerodrom za moj put na Siciliju pa zašto ne doći nekoliko sati prije i prisjetiti se lijepih uspomena? Jedna je ruska pjesnikinja jednom napisala da je Italija san koji se ne može prestati sanjati i mogu reći da je potpuno u pravu. Koliko se god puta vratim u neki talijanski grad i dalje mi bude zanimljiv i uvijek nađem bar nešto novo. Kao i svaki puta do sada u Veronu dolazim brzim jutarnjim vlakom iz Trsta.
Verona je grad u sjevernoj Italiji koji se smjestio na obalama rijeke Adige, a spominje se kao rimski grad još od vremena prije Krista. Grad je oduvijek imao značajnu stratešku važnost budući se nalazi na raskrižju nekoliko magistralnih cestovnih, a u novije vrijeme i željezničkih putova. No ono po čemu je Verona najpoznatija djela su Williama Shakespearea koji ju vjerojatno nikada nije ni posjetio. Međutim, to ga nije spriječilo da svoje dvije izuzetno uspješne fabule smjesti upravo u Veronu, pri čemu se posebno ističe književni komad koji je postao sinonim za ljubav – Romeo i Julija.
No Verona nije zanimljiva samo putnicima željnim ljubavne drame i zaljubljenicima u Shakespearea, već i ljubiteljima opere budući se svako ljeto tu održava jedan od najpoznatijih festivala opere i to na otvorenom, unutar stare rimske arene. Gladijatorske borbe zamijenile su borbe najvećih opernih glasova današnjice i praktički su svi vrhunski pjevači barem jednom ovdje nastupali. Koliko se opera integrirala u Veronu govori i egipatski kip postavljen ispred željezničke postaje kao asocijacija na najpoznatiju operu koja se tamo izvodi – Aidu.
Ali i na planu povijesne arhitekture Verona ima što ponuditi – od već spomenutog rimskog amfiteatra, preko moćnih mostova i utvrda, do srednjovjekovnih palača i crkava koje krasi karakterističan crvenkasti vapnenac i crvena terakota.
Nakon što sam u garderobi na kolodvoru Porta Nuova ostavio kofer krećem na dvadesetominutnu šetnju do bazilike San Zeno Maggiore. Do bazilike dolazim ulicom koja u načelu slijedi staru fortifikaciju grada. Verona je oduvijek bila fortificirana, no tanke visoke zidine vremenom su se pokazale nedostatnima te se za vrijeme venecijanske vladavine moderniziraju i ojačavaju stvarajući od Verone praktički neprobojan grad. U 19. stoljeću Veronu preuzimaju Habsburgovci kojima je Verona iznimno strateški važna te dodatno ojačavaju gradske zidine u skladu s vojnom tehnologijom toga doba. Te stare zidine danas su pretvorene u jedan lijepi park, odnosno šetnicu. Važan dio fortifikacije bili su i monumentalni ulazi u grad, a posebno se ističu renesansna vrta Porta Palio uz koja sam prošao na putu do bazilike.
Bazilika San Zeno počela se graditi prije više od tisuću godina i tipični je primjer talijanske romanike. Crkva je izuzetno popularna jer se smatra da su se u njenoj kripti vjenčali Romeo i Julija, a i estetski je zanimljiva zbog svoje višebojne fasade u kombinaciji krem i roza boje te predivne rozete na pročelju. Zvonik je odvojen od crkve, a sagrađen je u sličnom stilu, posebice sa stanovišta kolorita. Unutrašnjost bazilike je zadivljujuća, a organizirana je u tri razine. Na najvišoj razini nalazi se prezbiterij ispod kojeg je smještena kripta u kojoj se nalazi sarkofag s tijelom San Zena. Središnji dio zapanjuje veličinom, a dekoriran je kombinacijom crvenog i bijelog mramora. Uz baziliku može se posjetiti i klaustar susjednog samostana iz 9. stoljeća. Za razliku od ostalih crkva u Veroni, ulaz u San Zeno Maggiore se naplaćuje, vjerojatno zbog povezanosti s Romeom i Julijom, no ljepota interijera opravdava cijenu ulaznice.
Šetnju nastavljam do obale rijeke Adige gdje se nalazi predivna šetnica uz rijeku s pogledom na most Ponte Scaligero (ili Ponte Castelvecchio). Naziv Scaligero dolazi od imena dinastije koja je u srednjem vijeku vladala Veronom i za čije je vladavine napravljen, dok se naziv Castelvecchio (stari dvorac) odnosi na fortifikacijski kompleks na koji se most nastavlja. Most je sagrađen u 14. stoljeću u tipično gotičkom stilu i većina će se stručnjaka složiti – kao remekdjelo tadašnjeg inženjerstva. Namjena mu je bila prvenstveno obrambena, odnosno omogućavao je siguran bijeg iz dvorca prema Alpama. Nažalost, u drugom svjetskom ratu most je srušen tako da danas možemo vidjeti njegovu obnovljenu verziju koja je završena 1951. godine. Obnova mosta napravljena je vrlo kvalitetno, većina originalnih dijelova izvučena je iz rijeke, a kamenje koje je nedostajalo vadilo se iz onog istog kamenoloma iz kojeg se stoljećima prije uzimao kamen za original. Dok su podnožje i lukovi mosta sagrađeni od kamena, ostali, posebice gornji dijelovi mosta, napravljeni su od crvene terakote – materijala karakterističnog za Veronu srednjeg vijeka. U sličnom je stilu sagrađen i sam dvorac, a danas je u njemu smješten muzej Castelvecchio, jedan od najvažnijih muzeja u gradu, gdje se osim remekdjela talijanske likovne umjetnosti nalazi zlatarska zbirka, zbirka minijatura, ali i drevna gradska zvona.
Šetnju nastavljam na drugoj obali rijeke. Sama šetnica je iznimno ugodna i prati obalu rijeke, a istovremeno pruža pogled na sve znamenitosti Verone. Zanimljivo je da i jako puno lokalnog stanovništva koristi ovu šetnicu – uglavnom za trčanje i šetnju pasa. Prolazim uz dva suvremena mosta – Ponte della Vittoria (most pobjede) i Ponte Garibaldi te dolazim do još jednog povijesnog mosta – Ponte Pietra (u prijevodu kameni most).
Ponte Pietra sagrađen je stotinu godina prije Krista kao dio stare rimske ceste koja je spajala Genovu i Akvileju. Most je kroz stoljeća renoviran pa se na njemu mogu uočiti tri stila gradnje – rimska, srednjevjekovna i venecijanska, pri čemu zadnja dva stila uz kamene blokove u većoj mjeri koriste opeku, što mu daje karakterističan kolorit. U blizini mosta nalaze se i ruševine starog rimskog teatra sagrađenog otprilike u isto doba kad i most, a tu je i arheološki muzej Verone otvoren u samostanu iz doba renesanse. Kako se muzej nalazi na uzvisini, s tog se mjesta pruža i fenomenalan pogled na grad. Pri prelasku mosta Ponte Pietra horizontom dominira kupola renesansne crkve San Giorgio in Braida.
Prelazim most i ubrzo dolazim do veronske katedrale Santa Maria Matricolare sagrađene u romaničkom stilu u 12. stoljeću. Pročelje karakterizira zabat te izbočeni trijem s dva nivoa ukrašen skulpturama. Kasnija renoviranja dodala su gotičke prozore i barokne fasadne ukrase. Unutrašnjost katedrale karakteristična je po crvenim mramornim stupovima. Zvonik se počeo graditi u 16. stoljeću i još uvijek nije potpuno završen (nedostaje mu vrh), iako je potpuno funkcionalan. U zvoniku ima deset zvona i njima se upravlja na tradicionalan veronski način kod kojeg zvona pri zvonjavi rade puni vertikalni krug te omogućavaju izvođenje koncerata klasične zvonarske glazbe. U katedrali djeluje i jedna od najstarijih knjižnica na svijetu.
Nakon razgleda katedrale kroz ulice Via Duomo i Via Abramo Massalongo dolazim do jedne od najljepših ulica Verone – Corso Santa Anastasia. Ova ulica spaja trg Piazza Santa Anastasia i trg Piazza Erbe, a u njoj je niz predivnih srednjevjekovnih palača. Na početku ulice, na trgu Piazza Santa Anastasia, nalazi se istoimena gotička crkva čija je gradnja završila u 15. stoljeću, a pripada dominikanskom redu. Pročelje crkve nije nikad do kraja završeno i uglavnom je napravljeno od terakote bez ukrasa pri čemu se ističe gotički portal s freskama. S druge strane unutrašnjost crkve bogato je ukrašena, kombinacijom bijelog i crvenog mramora, a tu je i niz slika poznatih veronskih majstora. Corso Santa Anastasia pruža jedinstveni pogled u Veronu srednjeg vijeka – da nema modernih izloga mogli bi zamisliti da smo u sceni Romea i Julije. Posebno je za istaknuti kolorit palača koje su najčešće u nekoj nijansi zemljano crvene boje.
Kroz Corso Santa Anastasia dolazim do jednog on najpoznatijih trgova Verone – Piazza delle Erbe (u prijevodu trg bilja). Na mjestu ovog trga u vrijeme starog Rima bio je forum, odnosno mjesto gdje se uglavnom trgovalo, a sličnu namjenu trg ima i danas te je tu more različitih štandova. Na trgu ima nekoliko poznatih građevina od kojih se ističu stara gradska vijećnica, barokni Palazzo Maffei, ukrašen kipovima grčkih bogova ispred kojeg se nalazi i bijeli mramorni stup na kojem je Lav svetog Marka, simbol Republike Venecije.
Na sredini trga nalazi se fontana iz 14. stoljeća koju krasi kip koji se naziva Madonna Verona, a radi se o starom rimskom kipu isklesanom 380. godine. Piazza Erbe prepuna je kafića i restorana pa se ovdje može uživati i u izvrsnoj talijanskoj hrani i kavi s pogledom na trg. Nažalost broj štandova je malo pretjeran i značajno opstruira pogled tako da se trg više ne može na pravi način doživjeti.
Piazza delle Erbe direktno je spojena s još jednim velikim veronskim trgom – Piazza dei Signori. Trg je nastao tijekom srednjeg vijeka, a omeđuju ga monumentalne građevine, međusobno povezane arkadama i lođama. U središtu trga postavljen je kip Dantea pa se zbog toga često naziva i Piazza Dante. Jedna od najupečatljivijih zgrada na trgu svakako je Palazzo della Ragione iz 12. stoljeća u kojoj su se izmjenjivale različite političke i administrativne institucije, a sada je u njoj smještena galerija modernih umjetnosti. Palača se nalazi između dva trga, a posebno je zanimljiv njen impozantni toranj Torre dei Lamberti visok 84 metra, čija je gradnja započela u 11. stoljeću. Piazza dei Signori je u zadnjih nekoliko godina postao centar društvenog života Verone, posebice među studentskom populacijom koja se tu često zabavlja sviranjem gitare, plesom i capoeirom. Iako adventsko vrijeme Veroni daje posebnu čar, s druge strane onemogućuje uživanje u starinama. Na Piazza dei Signori ima toliko štandova s hranom da se između njih jedva može kretati, a pogled na okolne palače je u potpunosti zaklonjen. Čak se i visoki Danteov kip jedva uočava.
Na Piazzu delle Erbe nastavlja se ulica Via Cappelo gdje se na broju 23 nalazi vjerojatno najveća atrakcija Verone – Julijina kuća. Naravno, povezanost ove kuće s Shakespeareovom pričom samo je rezultat fikcije, no nekad se dobro malo prepustiti mašti. U povijesti je tu kuću naseljavala obitelj Cappello – ime slično talijanskoj verziji Julijina prezimena Capulletti i datira još iz 13. stoljeća, dok je poznati Julijin balkon dodan tek u 20. stoljeću. U dvorištu se nalazi kip Julije, čiju desnu dojku trljaju horde i horde turista ne bi li si na taj način donijeli sreću u ljubavi, iako ju je sama Julija imala vrlo malo. Unutar kuće nalazi se mali muzej s kostimima iz razdoblja renesanse i krevetom koji se koristio u filmskoj adaptaciji priče Franca Zeffirellija iz 1968. godine. Koliko je jaka ljudska potreba za istinskom ljubavi svjedoči niz grafita i bilježaka posjetitelja na kojima su ispisani njihovi ljubavni jadi. Upravo su ti grafiti bili i inspiracija za poznati romantični film Pisma Juliji iz 2010. godine. Spomenimo da je i Romeova obitelj Montecchi također postojala u Veroni i bila je dionikom mnogih žestokih borbi za kontrolu moći, no nema zapisa o rivalstvu s obitelji Cappello. Shakespeare je inspiraciju za Romea i Juliju vjerojatno pronašao u pjesmi Arthura Brookea iz 1562. u kojoj se spominju ta dva imena i njihova tragična ljubav. Prezimena Capulletti i Montecchi spominju se i u stihu Danteova Čistilišta, objavljenom u 14. stoljeću. Julijinu kuću posjetio sam tijekom prošlih izleta u Veronu pa se ne guram previše. Inače, red za doći do Julijina kipa i provesti ritual trljanja dojke proteže se daleko niz ulicu. Čini se da današnjem svijetu najviše od svega nedostaje upravo ljubav.
Nastavljam šetnju kroz Via Cappelo do raskrižja s Via Stella koja se nastavlja s Via Anfiteatro i evo me kod zaštitnog znaka Verone – rimske arene na najvećem veronskom trgu – Piazza Bra. U vrijeme kada je nastala arena – u 1. stoljeću, ova je lokacija bila daleko izvan gradskih zidina i glavnih komunikacijskih putova, a grad se areni počeo približavati u 12. stoljeću, dok se sam trg formirao tek u 17. stoljeću. Svoju popularnost stekao je nakon popločavanja krajem 18. stoljeća kada među veronskom aristokracijom postaje popularniji od Piazze dei Signori, što ističe i Goethe u svojim Putovanjima Italijom objavljenim 1817. godine. I danas je trg mjesto održavanja različitih sajmova i manifestacija. Na trgu se nalazi nekoliko palača nastalih između 15. i 18. stoljeća, palača Palazzo Barbieri u kojoj je smješteno administrativno sjedište općine te zadivljujuće očuvana rimska arena sazidana od bijelog i roza kamena.
Dimenzije arene eliptičkog oblika zaista su impozantne 152,43 x 123,23 m, ili 520 x 420 rimskih stopa, a u rimskoj vrijeme mogla je primiti 30000 gledatelja dok je danas zbog sigurnosnih razloga taj broj ograničen na 15000. Veliki potres 1117. godine gotovo je u potpunosti uništio vanjski prsten arene, a materijal ruševine počeo se koristiti za gradnju okolnih zgrada. O njenoj zaštiti počelo se pričati tek u 13. stoljeću, a dolaskom mletačke vlade 1450. godine zaštita arene kao spomenika stavljena je i u statut grada, a na ozbiljnoj se restauraciji počelo raditi u 16. stoljeću. U posljednje vrijeme arena je sve češće domaćin glazbenih koncerata (primjere Paul McCartney, One Direction, Il Volo, Adele, …) , a 22. veljače 2026. arena će biti domaćin ceremonije zatvaranja Zimskih olimpijskih igara. No ono po čemu je arena nesumnjivo najpoznatija je festival opere, a operne se predstave u areni održavaju od 1913. godine. Zanimljivo je da operne produkcije u areni nisu koristile mikrofone ili zvučnike sve do 2011. godine. Iskreno se nadam da ću si jednom uspjeti priuštiti iskustvo opere u veronskoj areni, po mogućnosti s Annom Netrebko u glavnoj ulozi.
Vrijeme predviđeno za Veronu polako mi ističe tako da šetnju završavam i na Piazza Bra sjedam u gradski autobus koji me vodi željezničke postaje. U garderobi uzimam kofer, lovim bus za zračnu luku i taman stižem na pravu sicilijansku večeru u Palermo.