Veličanstveni lukovi Mezquite i danas šapuću priče o ovom gradu nevjerojatne povijesti kojeg najbolje možemo opisati kao New York 10. stoljeća
Sve me više osvajaju gradovi prožeti stoljetnom poviješću, gradovi u čijim ulicama još uvijek stanuju duhovi davnih vremena, gradovi koji su oblikovali život koji danas živimo. Među takvim gradovima ističe se Córdoba – amblem islamske Španjolske i najveći grad Zapadne Europe desetog stoljeća.
Córdoba je grad obilježen raznim kulturama, izrazito turbulentne prošlosti. Počeo se razvijati u drugom stoljeću prije Krista kada Rimljani počinju kolonizaciju Pirinejskog poluotoka te uz obale rijeke Guadalquivir formiraju koloniju Cordubu. Zbog svoje geostrateške važnost Corduba se počinje snažno razvijati i ubrzo postaje glavni grad rimske provincije Betike. U to vrijeme Córdoba se polako pretvara i u važno obrazovno središte.
Na početku novog tisućljeća razvoj Córdobe polako se počeo usporavati, no i za vrijeme Bizantskog carstva i vladavine Vizigota u 6. stoljeću ostaje jedan od važnijih gradova Pirinejskog poluotoka. Osmo stoljeće bilo je presudno za pozicioniranje Córdobe kao jednog od glavnih gradova zapadnog svijeta. Naime, u to je doba krenula je arapska invazija na prostoru današnje Španjolske i Córdoba postaje glavni grad novoosnovanog emirata Al-Andalus. Time je u Andaluziji započela vlast dinastije Umayyad koja je trajala iduća dva i pol stoljeća.
Za Córdobu je neosporno najvažnija 929. godina kada emir Abd al-Rahman III. proglašava neovisnost od kalifata u Damasku osnivajući novi kalifat sa sjedištem u Córdobi. Time zaista počinje njeno zlatno doba – broj stanovnika popeo se na četvrt milijuna, gradom dominiraju stotine džamija, grade se javne kupelji, uređuju se trgovi i fontane, a Córdoba postaje multikulturalna prijestolnica u kojoj vrlo skladno koegzistiraju Muslimani, Židovi i Kršćani. U to doba Córdoba postaje i središte znanosti čiji se utjecaj osjećao još stoljećima, a meni kao matematičaru posebno je zanimljiva kao jedna od najvažnijih znanstvenih luka preko koje je arapska matematika došla u doticaj sa zapadnom.
Nažalost, zlatno doba Córdobe nije trajalo ni puno stoljeće. 976. godine umire kalif Al-Hakam II. i na vlast dolazi njegov maloljetni sin Hisham. Bila je to tada još neviđena situacija, a značajan dio visokopozicioniranih dužnosnika smatrao je da kalifat ne može doći u ruke maloljetnika, dok se drugi dio striktno držao zakona i nasljednih prava. U tim je previranjima do izražaja došao general Al-Mansur ibn Abi Amir (u povijesti poznat kao Almanzor) osiguravši formalnu vlast mladom kalifu, dok je sebe nametnuo kao de facto vladara u kalifatu. Takav oblik vlasti nije bio održiv i uskoro je kalifat počeo biti zanimljiv i drugim uzurpatorima koji su se nakon Almanzorove smrti počeli smjenjivati na vlasti, sve dok se 1031. godine kalifat nije raspao na više malih nezavisnih taifa. Córdoba je ubrzo potpala pod vlast Seviljske taife, a zatim zajedno sa Sevillom postaje dio kalifata kojim vladaju marokanske dinastije i od prijestolnice svijeta postaje jedan običan provincijski grad.
Za povijest Córdobe važna je i 1263. godina kada vlast u gradu preuzima kralj Castille Ferdinand III. započevši svojevrsnu arhitektonsku tranziciju grada. Elementi islamske umjetnosti počinju padati u drugi plan, a grade se monumentalne katoličke crkve. Teško je reći je li to za samu Córdobu pozitivno ili negativno, ali osim te arhitektonske preobrazbe u Córdobi se više nije događalo ništa spektakularno. Ipak, toliko jak utjecaj koji je Córdobe imala u prvom tisućljeću ne može se lako izbrisati i još je danas prepuna izvrsno očuvanih povijesnih artefakata koji privlače brojne turiste.
Moj put za Córdobu započeo je letom iz Zagreba za Malagu koja je od Córdobe udaljena oko sat vožnje brzim vlakom. Pri odabiru smještaja i dalje sam vjeran grupaciji Marriott te za svoju bazu biram hotel AC by Marriot koji je smješten praktički na samom željezničkom kolodvoru, a to ga čini savršenim mjestom za razgled čitave Andaluzije. S uslugom hotela bio sam i više nego zadovoljan, iako moram istaknuti da je postojala značajna jezična barijera budući se vrlo malo djelatnika služilo engleskim jezikom, no to je bio postojan problem u Andaluziji.
U Córdobu sam došao u kasnim večernjim satima i relativno umoran tako da sam razgledavanje grada ostavio za idući dan, a večer sam posvetio upoznavanju elemenata predivne andaluzijske kuhinje. Večeru sam započeo lokalnim specijalitetom – hladnom juhom salmorejo. Radi se o juhi napravljenoj od rajčice, posebne vrste kruha koja se zove pan de telera, maslinovog ulja i češnjaka. Poslužuje se hladan i posipan kockicama španjolskog pršuta jamón serrano te tvrdo kuhanim jajetom. Salmorejo ne treba miješati s daleko poznatijim gazpachom – to su dva potpuno drugačija jela. Salmorejo je za razliku od crvenog gazpacha više narančast, te puno gušći i kremastiji, a moram priznati da mi se i više svidio od gazpacha kojeg sam probao nekoliko godina ranije u Madridu.
Za glavno jelo odabrao sam flamenquín – panirani svinjski filet u koji je umotan već spomenuti pršut jamón serrano. Naziv se odnosi na zlatnu boju pohanog mesa koja je lokalno stanovništvo podsjećala na plavu kosu flamanskih pomoćnika cara Karla V. Vjeruje se da je flamenquín nastao upravo u Córdobi pedesetih godina prošlog stoljeća. Kao prilog bili su posluženi prženi krumpirići te pečene padronske paprike.
Spomenimo neke specifičnosti spomenutih namirnica. Jamón serrano lokalna je varijanta sušene svinjske šunke, vrlo slična našem i talijanskom pršutu. Ono što ga razlikuje od talijanskog pršuta je puno duže vrijeme sušenja koje se proteže do 18 mjeseci, a time se dobiva suša tekstura, bogatija boja i jači okus. U čitavoj Španjolskoj nailaziti ćemo na dvije vrste pršuta – jamón serrano i jamón iberico. Jamón iberico pravi se od iberijske crne svinje i bogato je prošaran masnoćom, dok se jamón serrano pravi od svih ostalih vrsta svinja i gotovo je u potpunosti bez masnoća.
Namirnica koja me posebno dojmila ipak nije pršut već padronska paprika (Pimientos de Padrón). Radi se o malim zelenim paprikama koje potječu iz sjeverozapadne Španjolske, blagog ali iznimno bogatog okusa i pripremaju se vrlo jednostavno – samo se prepeku u tavi na maslinovom ulju i posole. Nevjerojatna namirnica za koju mi je žao da je u Hrvatskoj vrlo teško dobavljiva.
S razgledavanjem grada namjeravao sam krenuti rano – no u tome me spriječio doručak koji je počinjao tek u 8 sati. Ostao sam malo iznenađen s tim rasporedima obroka. Naime restoran se u hotelu za večeru otvarao tek u 20.00, a za doručak u 8.00. Međutim to se i nije pokazalo tolikim problemom, budući grad u 8 ujutro praktički još spava, a vani je mrak tako da se prije 8.30 nema ni što vidjeti. Što se tiče doručka, tu nije bilo nekih posebnosti osim što sam se orijentirao na priličnu količinu pršuta jamón iberico, jaja sam zamijenio sa španjolskim omletom (španjolskom tortiljom tortilla de patatas) – radi se doslovno o omletu od krumpira i jaja koji se poslužuje hladan. Iskreno na prvu me nije uopće dojmio, štoviše nisam bio ni siguran hoću li ga moći pojesti dok mi jedan gost nije rekao da ga začinim svježe sjeckanom rajčicom i češnjakom te dobro posolim. Na taj način se pretvorio iz gotovo nejestivog u prilično ukusno jelo.
Odmah nakon doručka krećem u razgledavanje. Najprije prolazim kroz park Jardines de la Agricultura koji je dobio ime po povrtnjacima iz 19. stoljeća. Park je poznat po starim stablima ginka te ribnjaku u kojem obitava veliki broj pataka zbog čega se danas kolokvijalno naziva i Vrt pataka (Jardín de los Patos). Tu je također i nekoliko spomenika podignutih u čast nekih poznatih ličnosti povezanih s Córdobom. U ovom parku uočio sam i jednu stvar koja je karakteristična za čitavu Andaluziju i ispočetka mi nije bila jasna – prepuna stabla naranči. Naprosto mi nije bilo jasno kako je moguće da nitko te silne besplatne naranče jednostavno ne pojede. Vrlo brzo sam na Internetu našao odgovor na to pitanje – naranče iz Andaluzije toliko su gorke da su u sirovom obliku potpuno nejestive te se uglavnom izvoze u Englesku gdje se prerađuju u vrlo popularni marmeladu.
Na Jardines de la Agricultura nastavljaju se tri velika parka Jardines del Duque de Rivas (Vrtovi vojvode od Rivasa), Jardines de la Victoria (Vrtovi pobjede) i Parque infantil de tráfico (Park za prometnu edukaciju djece) kroz koje nastavljam šetnju. Zanimljivo je spomenuti da Parque Infantil de Tráfico zaista služi za edukaciju djece o prometnim pravilima i sigurnosti u prometu. Tu se obično nalaze mali modeli cesta, semafori, prometni znakovi i drugi elementi prometne infrastrukture, koji omogućavaju djeci da simuliraju prometne situacije i steknu praktično iskustvo.
Na dnu Vrtova vojvode od Rivasa nalazi se prva ozbiljnija povijesna atrakcija – rimski mauzoleji iz 1. stoljeća, od kojih je jedan u potpunosti obnovljen. Radi se o relativno novom arheološkom spomeniku koji je otkriven 1993. godine. U obnovljenom mauzoleju smješten je interpretacijski centar koji se može razgledati prema prethodnom dogovoru.
Kod mauzoleja nakratko izlazim iz parka i kroz Calle Concepcion dolazim do predivne crkve iz 13. stoljeća – Iglesia de San Nicolás de la Villa (Gradska crkva Sv. Nikole). Ova crkva ima jedan od najatraktivnijih tornjeva u Córdobi. Izgrađen je na vrhu nekadašnjeg minareta i karakterističnog je poligonalnog oblika. Od umjetničkih vrijednosti crkvve ističe se još sjeverni ulaz i Krsna kapela iz 16. stoljeća, te niz umjetnina u unutrašnjosti crkve. Crkva je kroz godine obnavljana, a u vodičima se ističe kao reprezentativan primjer mudejarske umjetnosti. Mudejarski stil je inače karakterističan za Španjolsku od 12. do 16. stoljeća i definira se kao maorski stil razvijan pod utjecajem kršćanske umjetnosti. Može se reći da je mudejarski stil nastao kao rezultat suživota triju kultura koje su činile društvo srednjovjekovne Španjolske: kršćanske, muslimanske i židovske. Radi se u biti o sinergiji romanike, gotike i maorske umjetnosti koja se ponajviše ističe bogatim arhitektonskim dekoracijama. Etimološki, Mudejar dolazi od “mudayyan” (onaj kome je dopušteno da ostane), odnosno musliman koji ostaje u svojoj zemlji nakon dolaska kršćana, čuvajući svoju vjeru, jezik i običaje.
Nakon kraćeg razgleda crkve Sv. Nikole vraćam se do parka, točnije do Vrtova pobjede koji su najpoznatiji po središnjem paviljonu Mercado Victoria. Radi se o zgradi u kojoj je smješten niz manjih restorana u kojima je moguće isprobati kako lokalnu, tako i različite svjetske kuhinje. To mjesto su mi preporučili i u hotelu kao mjesto gdje se isplati doći jesti, no kako sam prije pola sata doručkovao hrana mi nije bila prioritet, tako da će ovo mjesto ostati na rasporedu za sljedeći posjet Córdobi.
Kod Calle Antonio Maura ponovno napuštam park, a cilj mi je zgrada rektorata Sveučilišta u Córdobi. Najprije prolazim kroz mali, moderno i lijepo uređeni park Jardines de Juan Carlos II (Vrtovi Juana Carlosa II.). Ističe se središnjim ribnjakom s mostićem, a prema turističkom vodiču tu se ljeti održavaju festivali poezije. Google maps kaže da se na ovom mjestu nalazi i još jedna važna arheološka atrakcija – rimski amfiteatar koji je u vrijeme starog Rima bio treći po veličini u svijetu. Očekivao sam monumentalni spomenik, a ispalo je da od amfiteatra ovdje nema ni traga. Malo pretraživanja interneta pokazalo je da su ostaci amfiteatra prebačeni u podrum gradskog arheološkog muzeja.
Odmah iza Vrtovi Juana Carlosa II. nalazi se zgrada rektorata koju sam želio pogledati i nije mi žao da sam zbog nje napravio koji korak više. Radi se o zgradi sagrađenoj dvadesetih godina prošlog stoljeća u neomudejarskom stilu, koji po svojoj definiciji osigurava bogatu estetsku komponentu fasade. Ispred zgrade se nalazi i vrlo atraktivno uređen prednji vrt, s malim jezercima i zanimljivim drvećem.
Šetnju nastavljam kroz Calle Felipe II koja me vodi do trga Plaza de Toros de los Califas. Iz samog imena trga se može zaključiti da se na trgu smjestila gradska arena za koridu. Arena je otvorena 1965. godine i može primiti oko 15000 posjetitelja. Naziv los Califas se odnosi na pet velikih andaluzijskih matadora koji se kolokvijalno nazivaju kalifima. Arena nije otvorena za posjete mimo događaja koji se u njoj održavaju, što su uz koride brojni koncerti i ljetno kino.
Vraćam se do Vrtova pobjede i nastavljam širokom avenijom Vallellano koja me vodi do gradskih zidina i starih gradskih vrata – Puerta de Sevilla. Ova vrata nisu nešto posebno atraktivna ni spektakularna, a najupečatljivija obilježja su im mali dvostruki lukovi koji se nalaze s jedne strane vrata. Namjena ovih lukova nije još potpuno jasna, neke teorije govore da se radi o dijelu akvadukta, dok druge idu više u smjeru vojnih namjena. Ispred tih lukova nalazi se kip Ibn-Hazma – jednog od najpoznatijih islamskih književnika koji je živio u Córdobi u doba kalifata u vrijeme njene najveće snage. Ibn-Hazm bio je filozof i povjesničar, no u povijesti je najpoznatiji po svojem književnom dijelu Prsten golubice za koje se smatra da je oblikovalo romantičnu književnost srednjega vijeka, posebice onu vezanu uz tematiku dvorskih ljubavi.
Nastavljam pješačkom stazom koja prati gradske zidine i tako dolazim do mosta Puente de San Rafael. Na kružnom toku prije samog mosta nalazi se veliki stup na kojem se nalazi kip Sv. Rafaela po kojem je most i dobio ime. Inače kipovi Sv. Rafela svojevrsni su zaštitni znak Córdobe i možemo ih naći na puno mjesta u gradu. Naime, u godinama velikih patnji ili pošasti, ljudi Córdobe iskazivali bi svoje štovanje Sv. Rafaela gradeći ove tzv. trijumfalne kipove po čitavom gradu.
S desne strane mosta nalazi se gradski botanički vrt otvoren 1987. godine u kojem se osim klasičnog postava nalazi muzej paleobotanike te jedan specifičan muzej – muzej vode. Oba muzeja smještena su u starim vodenicama. Međutim, ovako rano ujutro na botanički vrt može se samo baciti pogled izdaleka. Svakako treba spomenuti da je most Sv. Rafaela izvrsno mjesto za ljubitelje fotografije. Naime, s njega se može dobiti lijepi pogled na glavne atrakcije Córdobe (mesquita i stari rimski most).
Nakon što sam prešao most Sv. Rafaela nastavljam šetnicom uz obalu rijeke Guadalquivir i tako dolazim do jednog od zaštitnih znakova Córdobe – starog rimskog mosta s tvrđavom Calahorra. Tvrđava Calahorra sagrađena je u 10. stoljeću kao obrambena kula iz koje se kontrolirao pristup mostu koji je tada bio glavni ulaz u grad. Kroz povijest se puno puta obnavljala, a današnji izgled potječe iz 14. stoljeća. U 18. stoljeću u tvrđavi Calahorra djelovao je zatvor, u 19. stoljeću ženska škola, a danas je tu muzej al-Andalusa, koji slavi zlatno doba povijesti grada u kojem su židovska, kršćanska i muslimanska kultura živjele u mirnom suživotu u gradu. Toranj Calahorra praktički je ulaz na jedan od zaštitnih znakova Kordobe – stari rimski most.
Stari rimski most ili Ponte Romano nesumnjivo je jedan od zaštitnih znakova Córdobe. Sagrađen je u 1. stoljeću, no kroz povijest je više puta obnavljan i njegov današnji oblik je nastao tijekom srednjeg vijeka. Osnovni arhitektonski element mosta su četiri šiljasta i dvanaest polukružnih lukova. Sa samog mosta pruža se predivan pogled na staru Córdobu neizostavno je mjesto za fotografiranje. Na polovini mosta uz ogradu nalazi se kip Sv. Rafaela iz 16. stoljeća koji je često okružen svijećama i cvijećem. Ostavljane prinosa uz ovaj kip običaj je stanovnika obližnje četvrti Campo de la Verdad. Na mostu se često mogu naći i ulični pjevači, tako da sam imao sreće čuti jedno vrlo emotivnu izvedbu meni jako drage meksičke narodne pjesme La Llorona.
Na kraju starog rimskog mosta nalaze se spektakularna gradska vrata Porta del Puente. Izvorno su bila dio gradskih zidina, no danas su izolirana i više podsjećaju na slavoluk. U 14. stoljeću poznati arhitekt iz Kastilje Hernán Ruiz III redizajnirao je vrata kako bi obilježio posjet kralja Filipa II. i dao im veličanstven, monumentalan stil koji je opstao do danas. U sklopu vrata može se razgledati i mali muzej posvećen povijesti vrata. Nažalost, u vrijeme mojeg posjeta vrata su se renovirala tako da nisam mogao uživati u njihovu punom sjaju.
Kroz Porta del Puente dolazim na trg Plaza del Triunfo koji je ime dobio po jednom od najdojmljivijih trijumfalnih kipova Sv. Rafaela iz 17. stoljeća. Eterični podupirajući stup kipa stoji na vrhu tornja koji se uzdiže iz pećine, simbolizirajući tri svijeta: podzemni svijet, zemlju i nebo. Na Plaza del Triunfo nalazi se i središnji ured za turističke informacije.
S trga Plaza del Triunfo skrećem u ulicu Calle Torrijos gdje se nalazi pravi dragulj i najveća turistička atrakcija Córdobe – La Mezquita. To je izvanredno sačuvana drevna džamija s impozantnom katedralom u svom središtu, pružajući izvanredan prizor, kako u pogledu arhitekture tako i u duhovnom smislu
La Mezquita se nalazi na mjestu koje je kroz povijest služilo kao središte štovanja različitih božanstava. U vremenu Vizigota, na tom mjestu stajala je pravokutna bazilika. Nakon muslimanskog osvajanja Córdobe, baziliku su, prema nekim izvorima, koristili i kršćani i muslimani zajedno. S rastom muslimanskog stanovništva, emir Abderraman I. je preuzeo cijelu lokaciju i srušio baziliku kako bi stvorio prostor za izgradnju glavne gradske džamije.
Izgradnja džamije započela je 785. godine i bila je završena svega dvije godine kasnije. U arhitektonskom stilu prevladavao je sirijski utjecaj, što nije iznenađujuće jer je tada vladajuća dinastija Umayyad stigla u Córdobu iz Sirije. Međutim, također su primjetni lokalni utjecaji vizigotske i rimske arhitekture. Najpoznatija arhitektonska inovacija izvorne džamije, koja je sačuvana i ponovljena u svim kasnijim proširenjima tijekom muslimanskog vladanja, bili su redovi dvoslojnih lukova.
U 10. stoljeću, nakon što je kordobski kalifat proglašen, kalif Abd ar-Rahman III. izvršio je preuređenje i proširenje dvorišta Velike džamije, uključujući izgradnju njenog prvog pravog minareta. Posljednje značajno proširenje džamije tijekom muslimanske vladavine naredio je Al-Mansur (Almanzor). On je proširio džamiju prema istoku, povećavajući dvorište i molitvenu dvoranu za oko 50 metara i dodajući džamiji osam brodova. Dizajn dvoslojnih lukova koji je postao njezin zaštitni znak također je primijenjen u ovoj novoj konstrukciji, iako su kapiteli na stotinama novih stupova imali jednostavniji i manje detaljan dizajn. Ovo novo proširenje obuhvatilo je 8600 četvornih metara i učinilo džamiju najvećom na svijetu u to vrijeme. Ti karakteristični dvoslojni lukovi su jedan od najčešće fotografiranih detalja u Córdobi i izazivaju fascinaciju kod posjetitelja.
Kolaps kalifata ostavio je duboke ožiljke na džamiji. Više nisu pokretani značajni građevinski projekti, a tijekom turbulentnog građanskog rata koji je uslijedio nakon pada kalifata, džamija je pretrpjela ozbiljna oštećenja i pljačku. U 12. stoljeću, Córdoba je na kratko pala pod vlast kralja Alfonsa VII. iz Leóna i Kastilje, a njegova vojska je pri povlačenju odnijela preostale dragocjenosti iz džamije. No, nakon što je 1162. godine Cordoba prešla pod vlast marokanske dinastije Almohada, džamija je prošla kroz obnovu i ponovno je počela služiti svojoj prvobitnoj svrsi.
Godine 1263., kastiljski kralj Ferdinand III. osvojio je Córdobu, nakon čega je džamija preuređena u katoličku katedralu posvećenu Djevici Mariji. Unatoč ovoj promjeni, struktura džamije je doživjela samo manje izmjene, uglavnom vezane uz stvaranje malih kapelica te dodavanje novih kršćanskih grobnica i namještaja. Minaret džamije je također prerađen u zvonik za katedralu, uz tek kozmetičke izmjene, kao što je postavljanje križa na njegov vrh.
Tijekom ranog razdoblja nove katedrale radnici odgovorni za održavanje bili su lokalni muslimani, čija stručnost i povezanost s džamijom vjerojatno su najzaslužniji za očuvanje njenih izvornih arhitektonskih elemenata. Prvi veliki dodatak zgradi pod kršćanskim pokroviteljima bio je Kraljevska kapela (Capilla Real). Ova kapela izgrađena je u prepoznatljivom mudéjarskom stilu, s rebrastom kupolom i površinama bogato ukrašenim rezbarenim štukaturama. Kasnije, u kasnom 15. stoljeću, izvršene su značajnije promjene u glavnoj tzv. Zlatnoj kapeli (Capilla de Villaviciosa) gdje je stvoren novi gotički brod rušenjem nekih od originalnih lukova džamije na istočnoj strani kapele i dodavanjem gotičkih lukova i svodova. Najznačajnija transformacija uslijedila je u 16. stoljeću, kada je sagrađena renesansna lađa i transept, stvarajući na središnjem dijelu nekadašnje džamije novu glavnu kapelu. Kruna te promjene predstavljala je izgradnja elegantne eliptične središnje kupole transepta.
1589. godine, jaka oluja ozbiljno je oštetila bivši minaret koji je služio kao zvonik, što je dovelo do odluke da se toranj obnovi i ojača. Za ovu značajnu rekonstrukciju odabran je dizajn Hernána Ruiza III., koji je vještom integracijom izvorne strukture minareta stvorio novi zvonik u renesansnom stilu, čime je očuvana povijest i dodan element elegancije zgradi.
Početkom 17. stoljeća, 1618. godine, započela je izgradnja glavnog oltara u manirističkom stilu, dodajući još jedan impresivan element unutar katedrale. Tijekom 18. stoljeća, nastavljene su nadogradnje, uključujući raskošni prostor za zbor i biskupsko prijestolje, dodatno obogaćujući unutrašnjost katedrale.
Važno je napomenuti da je kordobska katedrala 1984. godine dobila priznanje UNESCO-a kao svjetska baština, a 1994. godine taj status proširen je na cijelo povijesno središte grada. Dodatno, zanimljiva povijesna napomena jest da je katolička crkva u nekim povijesnim trenucima dozvoljavala muslimanske molitve unutar prostora katedrale-džamije. Na primjer, 1974. godine, irački političar Sadam Husein posjetio je ovu svetu zgradu i tu obavio svoje molitve, ilustrirajući duboku povijesnu i vjersku važnost ovog mjesta.
Ulaz u Mezquitu je neizbježno popraćen kupnjom unaprijed rezervirane ulaznice s točno definiranim vremenom ulaska, što je zbog ogromnih gužvi pravilo koje treba poštovati bez iznimke. Očekivanja su mi bila visoka, s obzirom na recenzije na različitim turističkim forumima, a stvarnost me doista oborila s nogu. Prizor crveno-bijelih lukova koji se protežu preko visokih crnih stupova stvara jedinstven i gotovo mističan doživljaj.
Prijelaz iz tipično islamskog interijera koji se prostire na rubovima kompleksa u središnju katoličku katedralu je iskustvo koje ću pamtiti zauvijek. Ova transformacija je nevjerojatna i duboko fascinantna, svjedočeći o kulturnim promjenama i spojevima tijekom stoljeća. Mezquita nije samo zgrada; to je svetište gdje se prepliće povijest, vjera i kultura, pružajući posjetiteljima jedinstveno iskustvo koje nadilazi očekivanja.
Nakon temeljitog razgleda unutrašnjosti ovog grandioznog zdanja, odlučio sam posvetiti dio svog vremena predivnom dvorištu koje danas nosi ime Patio de los Naranjos, po velikom broju narančinih stabala koja mu daju svoju neodoljivu estetiku. Ovom čarobnom dvorištu daju poseban šarm brojne fontane koje su nekada služile muslimanskim vjernicima za ritualno pranje prije molitve, a danas podižu atmosferu svježinom i žuborom vode. Dvorište je okruženo elegantnim trijemom iz 16. stoljeća, koji dodatno pojačava osjećaj harmonije i skladnosti. U ovom čarobnom okruženju, osjećate se kao da ste zakoračili u neko vrijeme gdje su umjetnost i priroda zajedno stvarali savršenu ravnotežu.
Naravno, nisam mogao ne primijetiti impozantni zvonik koji dominira dvorištem. Iako se pružala prilika da se popnem na njegov vrh i uživam u panoramskom pogledu na Cordobu, ovaj put sam odustao od te avanture. Možda su razlozi bili ograničeno vrijeme ili, možda više, broj stepenica koje vode prema vrhu, no ostao je osjećaj tajanstvenosti koji čini da se uvijek može vratiti i istražiti još dublje.
Nakon što sam prošao kroz vrata Puerta del Perdón, koja su smještena ispod veličanstvenog zvonika, našao sam se na širokoj pješačkoj ulici zvanoj Calle Cardenal Herrero. Ova ulica odiše životom i energijom, nudeći nevjerojatan kontrast prema unutarnjem miru kompleksa džamije-katedrale. S jedne strane ulice protezalo se mnoštvo trgovina, restorana i kafića, stvarajući šarenu paletu okusa i mirisa. Ovdje se pružala prilika za istraživanje lokalne kulinarske scene, kupovinu suvenira ili jednostavno opuštanje uz šalicu kave ili čašu španjolskog vina.
S druge strane ulice, uz zid koji okružuje kompleks La Mezquite protezao se niski kameni zidić. Ova harmonična kombinacija zidova i zelenila stvorila je ugodnu atmosferu i prava je pozivnica za opuštanje i odmor u pauzi između razgledavanja.