Izlet u svijet bajki i mistike, jedna velika filmska kulisa i dramatična priroda Cornwalla
Legenda o Kralju Arturu i vitezovima okruglog stola dio je svakog djetinjstva i slobodno mogu reći da su Kralj Artur i čarobnjak Merlin najranije poveznice s engleskom kulturom kojih se mogu sjetiti. Upravo stoga, kada sam se počeo pripremati za ovo putovanje i slučajno naletio na tekst Tintagel – dvorac Kralja Artura bilo je jasno da je to mjesto koje želim posjetiti.
Ipak, koliko god mi svijet bajki bio privlačan, u pripremi za putovanje volim ostati u svijetu realnosti i koliko je to moguće staviti destinaciju u kontekst povijesti koja se zaista dogodila. Prva stvar koja me je itekako iznenadila bila je činjenica da Kralj Artur vrlo vjerojatno nije postojao. Naime, s obzirom na nedostatak konkretnih dokaza i način na koji su legende i priče o Kralju Arturu evoluirale kroz stoljeća, mnogi povjesničari smatraju da je Kralj Artur mitološki lik, a ne stvarna povijesna osoba. Neki su čak sugerirali da bi legende mogle biti rezultat kombinacije različitih povijesnih ličnosti ili vođa koje su se spojile u jednu priču. Lik Kralja Artura nalazi se u engleskoj književnosti od 9. stoljeća, a u djelu velškog pisca Geoffreya od Monmoutha Historia Regum Britanniae (Povijest kraljeva Britanije) iz 12. stoljeća po prvi se puta nalazi cjeloviti prikaz života i vojnih uspjeha Kralja Artura.
Prisjetimo se najprije legende o Kralju Arturu i objasnimo kako je s njime povezan dvorac Tintagel. Kralj Artur bio je vladar Britanije na početku ranog srednjeg vijeka, u vremenima u kojima su je napadale i osvajale saksonske trupe. Bio je poznat po svojoj hrabrosti, viteštvu i visokom kodeksu časti. Vladao je u dvorcu Camelot u kojem se nalazila dvorana s okruglim stolom za kojim su sjedili njegovi vitezovi, zbog čega se i nazivaju Vitezovi okruglog stola. Važno je za istaknuti da su Vitezovi okruglog stola bili ravnopravni i donosili odluke zajedno, tako da Camelot simbolizira idealno društvo, viteški kodeks časti, te borbu za pravednost i pravdu. Legenda o Camelotu i Kralju Arturu ostavila je dubok utjecaj na britansku književnost, umjetnost i kulturu te se i danas često koristi kako bi se prenijele važne moralne i etičke poruke. Osim po bitkama sa Saksoncima, Kralj Artur i Vitezovi okruglog stola poznati su i po traženju Svetog Grala – kaleža povezanog s Kristovom posljednjom večerom. Njihova potraga za Svetim Gralom u književnosti i kulturi često simbolizira duhovno putovanje i traženje istine. Čitav život Kralja Artura obavijen je debelim velom mistike, a tome možda najviše doprinosi priča o njegovoj konačnoj sudbini. U većini priča smrtno ranjeni Kralj Artur biva odveden u Avalon – mistično mjesto na granici našega i duhovnog svijeta, a što se tamo točno dogodilo uglavnom je obavijeno tajnom.
Naslov Tintagel – dvorac Kralja Artura sugerira da je Tintagel u biti Camelot. No ipak to nije tako.
Lokacija Camelota je nepoznata, unatoč tome što za nju postoji nekoliko kandidata. No kako se u biti radi o mitskom dvorcu točna lokacija vrlo vjerojatno nikada neće biti ni otkrivena. Međutim Tintagel u legendi o Kralju Arturu ima puno važnije mjesto – to je dvorac u kojem je Kralj Artur začet.
Otac Kralja Artura bio je kralj Uther Pendragon koji je prema legendi bio zaljubljen u Igraine, suprugu Gorloisa, vojvode od Cornwalla. Kako bi zaštitio Igraine, Gorlois je šalje u dvorac Tintagel koji Geoffrey od Monmoutha opisuje kao neosvojiv dvorac okružen morem sa svih strana u koji se može ući samo preko uskog mosta između stijena. Tu na scenu stupa čarobnjak Merlin koji magično mijenja Utherov izgled u Gorloisov i time mu omogućava da prevari stražare i uđe u Tintagel. Uther tako provedi noć s Igraine, a rezultat te ljubavne igre je začeće Kralja Artura.
Među ljubiteljima legendi o Kralju Arturu često se vodi diskusija zašto je Merlin pomogao Utheru, a najčešća je pretpostavka da je bio vođen nekim proročanstvom. To podupire činjenica da se Merlin u većem dijelu legendi navodi kao Arturov savjetnik i duhovni vođa od najranijeg djetinjstva. Smatra se da je upravo Merlin zabio u kamen začarani mač koji će moći izvući samo istinski Utherov nasljednik – odnosno Artur. Izvlačenjem tog mača iz kamena, često znanog pod nazivom Excalibur, Artur se nameće kao Kralj Britanije.
Iako Tintagel nije Camelot ova legenda pruža i više nego dovoljno mistike koja ga pozicionira u jednu od najposjećenijih turističkih atrakcija engleske kulturne baštine. Uostalom ta mistika je i mene dovela u Tintagel. Zanimljivo je da ljubavna igra kralja Uthera nije jedina mitološka ljubav koja se veže uz dvorac Tintagel. Smatra se da su Tristan i Izolda, kao i Sir Lancelot i Lady Guinevere svoje romanse realizirali u Tintagelu. Naime, legenda govori o Tristanovoj palači na stijeni iznad mora u što se Tintagel savršeno uklapa. Što se tiče Sir Lancelota i Lady Guinevere već njihova povezanost s Kraljem Arturom (Lancelot je bio vitez okruglom stola, a Guinevere supruga Kralja Artura) bila je dovoljna da se u dijelu legendi Tintagel eksplicitno navede kao mjesto na kojem je započela njihova ljubavna afera.
Odmaknimo se načas od mističnog Tintagela i dotaknimo se onog praktičnog dijela. Drugim riječima objasnimo kako se može posjetiti Tintagel. Moram priznati da se ovo pokazalo kao prilično zahtjevan logistički zadatak i tražilo je dosta pripreme. Najprije mi je na pamet padao vlak, međutim najbliža željeznička stanica Bodmin Parkway udaljena je čak 40 kilometara. Na prvu mi se to nije činilo strašno i nadao sam se da će se tih 40 kilometara moći realizirati autobusom. Ipak, iako je ta opcija bila moguća ispada da nema direktnih autobusa i uz jedno presjedanje bilo bi potrebno skoro 2 sata za transfer od željezničke stanice do Tintagela i to uz pretpostavku savršene točnosti kako vlaka tako i autobusa. Sljedeća opcija bila je taksi, međutim svi taksisti s kojima sam stupio u kontakt tražili su sulude iznose, a i u komunikaciji nisu baš ulijevali povjerenje. Jedino što mi je preostalo najmanje je popularna opcija iznajmljivanja auta. Iako se na prvu čini da bi to trebalo biti najjednostavnije dovoljno je podsjetiti da se u Engleskoj vozi lijevom stranom ceste. No ipak ima tu i dobra strana priče – uzimanje auta dalo mi je malo više vremena i mogućnosti za upoznavanje Cornwalla, pokrajine u kojoj se nalazi Tintagel.
Cornwall je najjužnija regija Engleske, okružena Atlantskim oceanom na zapadu i jugu te Engleskim kanalom na istoku. Ta zanimljiva geografija čini Cornwall jednom od prirodno najzanimljivijih regija Engleske, prije svega zbog stjenovitih litica, prekrasnih plaža i plodnih dolina s brojnim farmama. Te korniške farme turistima osiguravaju i kvalitetan gastronomski aspekt putovanja.
Koliko je Cornwall povijesno značajan i koliko bogatu povijest ima govori i činjenica da se u ovoj regiji govorilo posebnim korniškim jezikom. Taj je stari keltski jezik u zadnjih nekoliko godina oživio i sve se više potiče njegova upotreba uz službeni engleski jezik. Zanimljivo je da Cornwall ima poseban pravni status zvan “dvojno pravo” (dual right). To znači da ima vlastite zakone i pravila koja se primjenjuju uz engleske zakone. Ova povlastica datira još iz srednjeg vijeka i daje Cornwallu neke pravne autonomije, jedinstvene u čitavom Ujedinjenom Kraljevstvu. Ipak, u praksi se korniški zakoni uglavnom primjenjuju na probleme nasljeđivanja i vlasništva, dok se na ostala pravna pitanja primjenjuju engleski zakoni.
Svakako treba istaknuti da se naslov Duke of Cornwall (Vojvoda od Cornwalla) dodjeljuje nasljednom sinu britanskog monarha – Princu od Walesa. Ovaj naslov daje princu pravo upravljanja određenom imovinom koja mu osigurava većinu prihoda. Princ od Walesa financijska sredstva iz imovine vojvodstva Cornwall često koristi i za humanitarne inicijative, što uključuje podršku različitim dobrotvornim organizacijama i projektima u Cornwallu, ali i šire. Princ od Walesa često posjećuje Cornwall i aktivno sudjeluje u događanjima u regiji. Njegova prisutnost i angažman doprinose promociji Cornwalla i povećanju svijesti o pitanjima koja su važna za regiju.
Kada sam se konačno odlučio za iznajmljivanje auta pojavio se problem gdje ga iznajmiti. Tražio sam agenciju u koju mogu imati povjerenja i s relativno pristojnim cijenama, a jedina agencija za iznajmljivanje auta s međunarodnom reputacijom i dobrom lokacijom bila je poslovnica Hertza. Smještena je odmah na željezničkoj stanici u Truru, glavnom gradu Cornwalla. Ostalo je još organizirati dolazak u Truro i tu mi se kao savršeno rješenje pokazao noćni vlak iz Londona. Tako moje putovanje prema Cornwallu počinje u večernjim satima 25.07.2023. sa željezničke stanice Paddington u Londonu.
London ima čak 18 željezničkih stanica, a od tih 18 stanica 14 je terminala, odnosno stanica s koje kreću vlakovi za neki dio Ujedinjenog Kraljevstva. London Paddington jedan je od tih terminala i s njega kreću vlakovi prema zapadu (Bristol, Cardiff, …) i to vlakovi kompanije Great Western Railway (GWR). Kompanija GWR oformljena je 1996. godine i većim dijelom nastavila je poslovanje izvorne GWR kompanije koja je djelovala od 1833. do 1947. godine. Upravo se ta kompanija u povijesti često nametala kao pionir u otvaranju novih i luksuznih željezničkih usluga, a jednom od tih usluga, noćnim vlakom Night Riviera Express, namjeravam putovati do Trura.
Stanica Paddington važna je i kao polazna stanica brzog vlaka za aerodrom Heatrow zbog čega mnogim stranim turistima bude i jedna od prvih stvari koju upoznaju u Londonu. U popularnoj kulturi poznata je po fiktivnom književnom liku, izuzetno uglađenom, ali nespretnom medvjedu Paddingtonu, liku koji je nastao 1958. u knjizi za djecu britanskog književnika Michaela Bonda – A Bear Called Paddington. Medvjed Paddington se kroz godine razvio u nacionalni simbol Ujedinjenog Kraljevstva, a koliko je važan pokazao je i jednom od glavnih uloga u proslavi platinastog jubileja pokojne kraljice Elizabete II. Naime, Kraljica je snimila skeč u kojem pije čaj s Paddingtonom i tim je skečom obilježeno otvaranje proslave jubileja.
Vratimo se sada onome zbog čega je započela priča o stanici Paddington – noćnom vlaku Night Riviera Express. Prvi noćni vlak koji je povezivao London i Cornwall počeo je voziti još davne 1877. godine, kroz godine se usluga sve više i više usavršavala da bi konačno 1983. počela biti poznata pod nazivom Night Riviera Express. Put koji prelazi ovaj vlak, od Londona do Penzancea dug je 491 kilometar, a unatoč napretku željeznice u dnevnoj varijanti taj put još uvijek traje nešto više od 5 sati. Iako je moja ruta do Trura nešto kraća još uvijek bi mi putovanje uzelo oko četiri sata dragocjenog vremena, tako da mi se ova noćna alternativa učinila kao puno bolje rješenje. Svakako treba istaknuti i financijski aspekt, naime cijena karte na relaciji London – Truro se često penje na iznose od oko 80 funti za putovanje u drugom razredu što zaista nije malo. Moje putovanje spavaćim kolima došlo je oko 130 funti, što za razinu usluge koju sam dobio zaista nije puno. Naime, toliko bi platio samo noćenje u hotelu da sam se odlučio za neki od dnevnih vlakova, a dobio sam jednokrevetnu kabinu, iznimno moderno uređenu, s udobnim krevetom i uključenim doručkom.
Niti jedan noćni vlak nije orijentiran na brzinu, dapače često noćni vlakovi znaju voziti i nešto sporije od uobičajenog kako bi se putovanje rastegnulo na čitavu noć. Ono što je prioritet u noćnom vlaku prije svega je udobnost, a kod ovog vlaka ta udobnost se vidi i nekoliko sati prije početka putovanja. U cijenu karte za spavaća kola uračunat je i pristup čekaonici prvog razreda. Čekaonica se sastoji od dva dijela – moderno uređenog dijela u kojem se nalazi dio s besplatnim osvježenjem u vidu toplih i hladnih napitaka, grickalica i voća. Drugi dio je pravi dragulj – povijesni salon koji odiše viktorijanskim nasljeđem s velikim udobnim foteljama. Moram reći da je bilo pravo zadovoljstvo provesti sat vremena u ovoj čekaonici.
Putovanje Night Riviera Expressom je iznimno dobro organizirano. Vlak kreće u 23.45, u kabinu se može ući već u 22.30, a kompozicija vlaka strateški je smještena na prvom peronu, odmah uz čekaonicu prvog razreda. Iznimno ljubazna kondukterka odmah obavi sve formalnosti, objasni kako se koriste resursi, dogovori se oko buđenja i doručka, te praktički u 23.00 možete biti u krevetu.
Putovao sam već i prije noćnim vlakom, no ovo iskustvo je zaista bilo posebno. Mjesta u kabini bilo jeviše nego dovoljno, na raspolaganju je bila utičnica za punjenje mobitela i laptopa, krevet je bio udoban, a vlak nevjerojatno točan. U Truro je stigao po voznom redu u 7.07, kondukterka me po dogovoru probudila u 6.30 i donijela mi doručak – sve točno onako kako smo se dogovorili. No ljepota ove usluge tu ne staje. U Truru također postoji čekaonica namijenjena putnicima spavaćih kola, gdje se po dolasku potpuno besplatno može koristiti izrazito uredno kupatilo s tušem i u miru popiti jutarnja kava ili čaj. Kako sam imao još 45 minuta vremena do otvaranja poslovnice rent-a-cara, ta mi je usluga došla kao naručena.
Iznajmljivanje auta nije teklo baš po planu. Prethodni klijent moje vozilo nije vratio na vrijeme i morao sam slobodno vozilo pričekati dodatnih pola sata. Ipak to i nije bilo tako loše – ljubazni djelatnik je tu malu neugodnost pokušao na sve moguće načine minimizirati, a dovoljno je reći da mi je dao dodatni popust i višu klasu vozila od one koju sam rezervirao. Tako sam za iznos od svega 70 funti na dnevno korištenje dobio vrlo udobnu Kiu Ceed. Više od toga bi platio taksi u samo jednom smjeru od najbliže željezničke stanice do dvorca Tintagel.
Moram priznati da me je bilo iznimno strah vožnje po lijevoj strani ceste i zaista je to u početku bilo vrlo naporno. Ni sam ne znam kako sam se uspio izvući iz grada i doći do autoceste. No nakon nekih pola sata vožnje uspio sam se naviknuti i doći do Tintagela bez nekih većih problema. Nešto su izazovnija bila raskrižja i prilično uske korniške lokalne ceste, no zaista ne mogu reći da sam tijekom vožnje imao većih problema.
Truro i Tintagel udaljeni su oko 65 kilometara, no više od polovice puta pokriveno je samo vrlo uskim lokalnim cestama što dosta usporava vožnju. To je i razlog zbog kojeg mi je za tu relativno kratku relaciju trebalo čak devedeset minuta.
Tintagel je malo englesko selo koje se u potpunosti posvetilo svojoj turističkoj atrakciji – dvorcu Tintagel. Između ostalog su se pobrinuli za parkiranje tako da sam bez ikakvih problema parkirao na parkingu u vlasništvu turističke zajednice (Tintagel Visitor Center). Parkirni automat podržava plaćanje kreditnom karticom što je čitav proces prilično pojednostavilo.
Kako se dvorac Tintagel nalazi na jednom kraju sela, parkirališta su strateški smještena na drugi kraj tako da je turistima nenametljivo ponuđen veliki broj malih zanimljivih trgovina i restorana s lokalnim namirnicama i specijalitetima. Jedan od najpoznatijih specijaliteta je korniški Pasty – pita punjena mesom i krumpirom. Može se naći i veliki broj morskih specijaliteta, a zanimljivo je da su ti specijaliteti više orijentirani na rakove nego na ribu. Ne znam bi li rekao na sreću ili na žalost, ali nekako sam se uspio suzdržati od gastronomske ture. Ponajviše zbog natrpanog rasporeda kojim sam u vrlo malo vremena htio vidjeti što više, a sjedenje u restoranu uzelo bi barem sat vremena.
Dok sam šetao do dvorca prošao sam uz praktički jedinu preostalu gradsku turističku atrakciju – Tintagel Old Post. Radi se o seoskoj kući sagrađenoj u 14. stoljeću i još je danas sačuvan njen izvorni arhitektonski stil s kamenim krovom. Nekada je u toj kući bila smještena seoska pošta što opravdava njen naziv. Danas je u njoj smješten muzejski prostor koji prikazuje korniški stil života u različitim epohama, no ja sam se zadržao samo na njenom impresivnom eksterijeru.
Šetnja od parkirališta do dvorca traje oko 15 minuta, pri čemu treba istaknuti da zadnjih nekoliko minuta zahtjeva savladavanje iznimno strme nizbrdice. Moram priznati da me je lovila jeza od povratka kada bi ta nizbrdica postala uzbrdica, ali na svu sreću organiziran je prijevoz džipovima za povratak u centar sela. Prijevoz se plaća nekoliko funti, ali bih rekao da je to prava sitnica u odnosu na kut nagiba koji bi trebalo savladati.
Već me spuštanje po toj nizbrdici impresioniralo krajolicima i samo ti krajolici vrijedni su posjeta. Sam dvorac, kako i već spomenuta legenda Geoffreya od Monmoutha opisuje, smješten je na poluotoku i da nema impresivnog pješačkog mosta posjet bi se pretvorio u pravi planinarski izlet.
Most Tintagel osebujna je moderna građevina koja premošćuje 70 metara razmaka između kopna i otoka. Dizajnirali su ga inženjeri Ney & Partners, a sagrađen je 2019. godine. Naprosto je nevjerojatno koliko se suvremeni izgled mosta dobro uklapa u povijesno okružje. Vjeruje se da je u srednjem vijeku postojao uski prirodni most koji je spajao kopno sa Tintagelom, no erozije su ga davno urušile. Upravo je taj prirodni most i bio vodilja za ovu modernu arhitektonsku instalaciju. Ipak treba istaknuti da za ljude koji imaju strah od visina prelazak mosta neće biti nimalo ugodno iskustvo.
Na mostu Tintagel svakako se isplati zaustaviti i napraviti nekoliko fotografija krajolika, prije svega stjenovite obale i ruševina dvorca. Meni je impresivan bio i hotel Camelot Castle koji se nalazi na obližnjem brdu i čini mi se kao savršeno mjesto za odmor. To savršenstvo ima i svoju cijenu koja je u vrijeme mojeg posjeta išla u rasponu od 200 do 500 funti za noć. Jedan od aduta ovog hotela koji dodatno podiže cijenu je i činjenica da su se ovdje snimale neke scene iz ultra popularne serije Doc Martin. Ovaj puta se na taj hedonizam nisam odlučio, ali definitivno sam ga stavio na svoj mentalni popis za neka buduća putovanja.
Prelaskom mosta započinje moj razgled dvorca. Dvorac inače ima dugu, ali nejasnu povijest i nije mi bilo baš uvijek jasno koje točno ostatke gledam. Naime, arheološka iskapanja pokazala su dijelove nastamba iz rimskog doba, utvrda iz ranog srednjeg vijeka te većim dijelom normanskog dvorca iz 12. stoljeća kojeg je sagradio Richard, tadašnji vojvoda od Cornwalla. Pretpostavlja se da je Richard lokaciju odabrao upravo zbog veze s legendama o Kralju Arturu, smatrajući da će na taj način dvorac dobiti na značaju. Richardovi nasljednici gube interes za ovaj dvorac te se on počinje koristiti za druge svrhe, između ostalog i kao zatvor. U dvorac se dugo nije ulagalo i ubrzo je potpuno napušten, a uz brojne erozije tla počeo je rapidno propadati.
U 19. stoljeću legende o kralju Arturu postale su iznimno popularne, pa tako i mjesta koja se njime mogu na bilo koji način povezati. Kako je dvorac Tintagel u legendama eksplicitno naveden kao mjesto Arturova začeća sasvim je jasno da je interes za ovu lokaciju postao golem, a time su pokrenuti i prvi turistički obilasci te velika arheološka iskapanja koja su započela tridesetih godina prošlog stoljeća.
Sama šetnja kroz kompleks više je impresivna zbog nevjerojatnih krajolika nego zbog samog dvorca, a razgled zahtijeva određenu fizičku spremu i nije primjeren posjetiteljima slabije kondicije, dijelom zbog neravnog terena, a dijelom zbog prilično strmih i uskih staza. Vrhunac razgleda nalazi se na samom vrhu brda, a to je brončana skulptura Gallosa.
Skulptura je djelo kipara Rubina Eynona i tu je postavljena pomoću helikoptera 2016. godine. Gallos prikazuje figuru visoku oko dva i pol metra u plaštu, koja počiva na maču i nosi krunu. Figura je samo djelomično prikazana, s otvorenim prazninama što joj daje dodatnu mistiku. Svakako treba istaknuti da skulptura ne prikazuje neku konkretnu osobu, već je to personifikacija moći, a to govori i njen naziv budući Gallos na korinškom jeziku znači „moć.“ Intencija je bila da svaki posjetitelj u figuri vidi nešto više od čovjeka, nešto što je za njega mistično i moćno iako većina posjetitelja u figuri vidi upravio lik Kralja Artura. Meni osobno je ova skulptura bila vrhunac posjeta Tintagelu – neosporna umjetnička kvaliteta, ispunjena mistikom na kojoj Tintagel kulturološki i počiva.
Staza se nakon kipa Gallosa počinje spuštati do obale mora gdje je smještena tzv. Merlinova spilja. Radi se o morskoj spilji u kojoj je prema legendi boravio čarobnjak Merlin. Međutim smještena je na samoj obali mora i moguće ju je posjetiti jedino u vrijeme oseke. Nažalost, za vrijeme mojeg posjeta do spilje se nije moglo. Spilju uglavnom posjećuju zaljubljenici u mistiku budući vlada vjerovanje da se boravkom u spilji može upiti dio Merlinove magije, a tome pridonose i mistični odjeci valova koji se u njoj mogu čuti. Štoviše, arheološka iskapanja u spilji potvrdila su njeno korištenje za ceremonijalne svrhe u ranom srednjem vijeku. Kako bi se naglasila povezanost s Merlinom nedavno ja u stijeni isklesan njegov profil.
Nakon Merlinove spilje staza vodi do restorana, malog muzeja i suvenirnice čime završava razgled kompleksa. S ovog mjesta može se vratiti u selo Tintagel, bilo pješice ili džipom ukoliko se želi izbjeći užasan uspon, ali i krenuti u šetnju obalnom stazom jugozapade obale koja prolazi kroz dvorac Tintagel. To je jedna od najdužih označenih pješačkih staza u Engleskoj, duga je nešto više od tisuću kilometara, teče od Mineheada u Somersetu, duž obala Devona i Cornwalla, do luke Poole u Dorsetu. Izuzetno je teška zbog velikih uspona, ali istovremeno i vrlo popularna. Dosta turista koji posjećuju Tintagel do njega dolaze upravo tom pješačkom rutom, a i ja sam razmišljao o šetnji od Tintagela do obližnjeg Port Isaaca. To bi bila trosatna šetnja koja po svim slikama na webu mora biti iznimno zanimljiva, no kako je vrijeme bilo vjetrovito i kišovito bilo mi je drago da sam od toga odustao. No kao i hotel Camelot, ta je ideja pohranjena za neka buduća putovanja.
Svoj posjet Tintagelu tu završavam. Džipom dolazim do sela, vraćam se pješice do parkirališta te nastavljam s razgledom Cornwalla, a sada je na redu malo mjesto Port Isaac. Dok su motivi za Tintagel bili isključivo povijesno mitološku, motivi za razgled Post Isaaca daleko su suvremeniji. Tu je naime snimana već spomenuta serija Doc Martin koju sam rado gledao i već od prve epizode mi je bila želja posjetiti gradić u kojem se snimala. Eto sada sam dobio priliku.
Tintagel i Port Isaac udaljeni su oko 15 kilometara, a za to mi je trebalo oko dvadesetak minuta vožnje. Ipak moram naglasiti da ta vožnja nije bila nimalo opuštajuća – ceste su izrazito uske i na dosta mjesta nemoguće je mimoići se s automobilom koji dolazi iz drugog smjera.
Port Isaac je danas vrlo popularno mjesto ponajviše zbog povezanosti sa serijom Doc Martin, što su stanovnici dobro prihvatili i iskoristili. Prije svega treba pohvaliti dobru logistiku u vidu osiguravanja velikog broja parkirnih mjesta na samom ulazu u grad, naravno uz naplatu. Putokazi do centra grada su izvrsni i zaista mogu reći da je sve to dobro organizirano. Jedina stvar koja mi je nedostajala bio bi shuttle od parkinga do centra grada zbog značajne visinske razlike. Nije nešto nesavladivo, ali posjetitelji slabije kondicije pri povratku sigurno imaju problema.
Port Isaac je malo ribarsko mjesto, izrazito slikovito, sa šarmantnim uskim ulicama i zanimljivom lukom. Arheološki nalazi pokazuju naseljenost još od prapovijesti i rimskog doba, a tijekom srednjeg vijeka Port Isaac nametnuo se kao važna ribarska luka i trgovačko čvorište. U doba Tudora u 16. stoljeću kapacitet luke značajno se povećao i preko Port Isaaca trgovalo se žitaricama, ali i sirovinama kao što su ugljen, drvo i kamen. Trgovina žitaricama dala je naselju i ime. Naime, Port Isaac na korniškom se zove Porthysek što u doslovnom prijevodu znači „luka za kukuruz.“ Port Isaac je važan i kao luka u kojoj se nalazi spasilački brod čije su posade odradile brojne intervencije na Atlantiku, točnije Keltskom moru i spasile jako veliki broj života.
Razvojem željeznice Port Isaac gubi na značaju kao trgovačka luka i gospodarstvo se sve više okreće ribarstvu, a ribolov je i do današnjih dana ostao bitna gospodarska grana. Razvoj turizma započeo je krajem 19. stoljeća, a nakon prvog svjetskog rata postao je glavna gospodarska grana. Na svu sreću nije se dogodila neka pretjerana ekspanzija i gabariti naselja slični su onima u viktorijansko doba. Štoviše i izgled naselja uspio je sačuvati svoj izvorni šarm, što su prije svega prepoznali brojni umjetnici koji ovamo dolaze u potrazi za inspiracijom.
Značajno povećanje turističke aktivnosti dogodilo se uređenjem već spomenute obalne staze. Tada je Port Isaac prepoznat kao zanimljivo mjesto za noćenje na toj šetnici. Idući zamah turizmu dogodio se 1995. godine kada se osnovala pjevačka grupa Fisherman’s Friends koja u gradskoj luci uživo izvodi tradicionalne ribarske pjesme. Ipak, procvat turizma dogodio se 2004. godine. Te je godine Port Isaac postao Portwenn – fiktivno naselje u kojem se odvija radnja serije Doc Martin. Serija se snimala od 2004. do 2022. godine, još uvijek je iznimno popularna i u Port Isaac privlači jako puno turista.
Motivacija za posjet Port Isaacu i u mom je slučaju bila upravo serija Doc Martin. Scene iz te serije bile su toliko živopisne da sam nakon svake odgledane epizode poželio posjetiti Portwenn, odnosno Port Isaac. Tako sam i svoje razgledavanje organizirao oko same serije i najprije odšetao do hotela Old School. Taj hotel je u seriji Doc Martin glumio seosku školu, a posebno je zanimljiv po vidikovcu ispred hotela s kojeg se pruža predivan pogled na luku i selo. S tog se mjesta zaista mogu vidjeti svi prizori koji su se u seriji mogli vidjeti. Odmah se nedvojbeno mogla razaznati kuća koja je glumila ordinaciju, a koja se nalazi na suprotnoj strani sela. Radi se kući koja se danas iznajmljuje za 300 do 600 funti po danu, naziva se Fern Cottage i to je bila sljedeća stanica na ruti mojeg razgleda. Fern Cottage upao je u jednu zanimljivu turističku zamku, visoka cijena najma uvjetovana je popularnošću i vezom s Doc Martinom, a to je pak dovelo more turista koji čekaju u redu za fotografiranje ispred te kuće. Unatoč zanimljivosti, nisam siguran bi li osobno volio provesti vrijeme u kući ispred koje je tolika gužva i svako malo netko znatiželjan zanemaruje obavijest o privatnom vlasništvu te krene istraživati dvorište.
Port Isaac je malo mjesto i ovime sam u biti vidio sve ono što me zanimalo, no ipak vraćam se u luku i ono što možemo nazvati centrom grada te još malo upijam atmosferu. U centru mjesta otvorene su brojne suvenirnice, većim dijelom posvećene seriji Doc Martin, neke male simpatične trgovine i veći broj mjesta na kojima se može pojesti autohtona korniška hrana – od kioska sa brzom hranom do pubova i pravih restorana. S vremenom sam kratak, tako da ponovno ignoriram gastronomsko istraživanje već odmah počinjem s usponom kroz glavnu gradsku ulicu Fore Street koja me vodi do parkirališta.
Moja sljedeća destinacija također je usko vezana uz seriju Doc Martin. Radi se o minijaturnom susjednom selu Port Quin i dvorcu Doyden Castle koji se tamo nalazi. U jednoj epizodi serije taj dvorac ima značajno mjesto, a to je dalo iznimno dobar uvid u njegovo okruženje. Naime, radi se o malom dvorcu koji se praktički nalazi na rubu jedne litice, izoliran, s direktnim pogledom na otvoreno more i okolna polja. Iako naziv sugerira neku povezanost s aristokracijom u biti se radi samo o jednoj viktorijanskoj ladanjskoj kući ekscentrične arhitekture u obliku dvorca s nevjerojatno zanimljivom lokacijom. Danas se to mjesto iznajmljuje turistima, s minimalnim najmom od 7 dana koji košta između 1500 i 3000 funti ovisno o terminu. Mjesto je iznimno popularno – na stranici za rezervacije prvi slobodan termin raspoloživ je tek za pola godine, a slobodnih termina za idućih godinu dana ima zaista vrlo malo. Definitivno se radi o lokaciji na kojoj bi volio provesti nekoliko dana.
Dok sam se vozio do Port Isaaca čudio sam se lošim cestama, no ovo u što sam sada uletio mogu samo nazvati adrenalinskom avanturom. Cesta je doslovno široka koliko i auto, strma i zavojita. Na svu sreću okolo su polja, a ne provalije i nitko mi nije došao iz suprotnog smjera. Kada sam konačno došao u Port Quin odmah sam na ulaz našao mali parking na kojem je srećom bilo i više nego dovoljno mjesta za parkiranje. Samo selo je simpatično, no vrlo, vrlo maleno i tu se praktički nema što razgledavati. Luka je u biti jedna manja plaža kojom dominira rampa za unos plovila u more. Radi se privatnoj rampi čije se korištenje naplaćuje i to je jasno navedeno. Možda sam očekivao nešto malo veće, ali zaista jedno malo slatko mjesto.
Port Quin je inače u srednjem vijeku bila značajna trgovačka luka, pri čemu je većina trgovine bila usmjerena na rudu iz obližnjih rudnika, a trgovalo se uglavnom sa susjednim Walesom. Značajan dio ekonomije mjesta zauzimalo je i ribolov. U 19. stoljeću ulov je počeo podbacivati, rudnici su se počeli zatvarati i to je bilo dovoljno da krene masovno iseljavanje stanovništva. Danas je Port Quin sveden na svega nekoliko kuća koje okružuju luku uz nekoliko obližnjih farmi. Drugim riječima, unatoč zanimljivom prizoru tu se nema što puno razgledavati. No ipak, cilj posjeta nije bio Port Quin već Doyden Castle i čim sam parkirao krenuo sam u šetnju kojom sam mu se nastojao približiti. Nažalost Doyden Castle nije toliko blizu Port Quina koliko sam se nadao, a i kiša počinje sve ozbiljnije padati tako da sam se zadovoljio pogledom iz daljine, a detaljni razgled ostaviti ću za neki drugi puta.
S Port Quinom završavam glavni dio svojeg puta u Cornwall i još mi ostaje samo povratna vožnja do Trura i vraćanje automobila. Nemoguće uske ceste relativno brzo su završile, a i vjerojatno sam se već dovoljno naviknuo na vožnju po krivoj strani ceste tako da je povratak u Truro prošao bez ikakvih problema. Truro, iako glavni grad Cornwalla nije pretjerano velik, najpoznatiji je po impresivnoj katedrali i centru prepunom trgovina. Katedralu sam uspio vidjeti iz auta, a zbog kiše sam odustao od daljnjeg razgledavanja, nastavio sa planom i sjeo na prvi vlak za grad Penzance.
Očito je neka viša sila odlučila da je za danas bilo dosta razgledavanja. Naime, kiša je toliko padala i počelo je biti toliko hladno da planirana šetnja obalom grada nije imala nikakvog smisla, a isto tako niti posjet susjednom Marazionu te sam i to prebacio za neko iduće putovanje. Jedino što je vrijeme dozvoljavalo bilo je pronaći neki restoran i sačekati da prestane padati kiša. Nažalost ni tu nisam imao previše sreće, svi restorani u blizini željezničke stanice koji su nudili korniške specijalitet bili su zatvoreni, a u neposrednoj blizini željezničke stanice otvoreni su bili samo indijski restorani. Indijska hrana je u Engleskoj jako popularna tako da sam u sklopu puta namjeravao posjetiti jedan indijski restoran, a sada se ukazala savršena prilika. Prema ocjenama na Googleu najboljim se pokazao restoran Le Raj i tamo provodim idućih sat vremena.
Ljubazna konobarica nagovorila me na jednu kombinaciju indijskih predjela, neka su bila fina, neka manje fina, a da budem iskren nisam bio potpuno siguran što točno jedem. No za glavno jelo bio sam siguran da želim isprobati pileću tikka masalu. Iako se radi o tipično indijskom jelu, nastalo je u Britaniji, pretpostavlja se u Glasgowu, šezdesetih godina prošlog stoljeća, a postalo je planetarno popularno. Radi se o pečenoj piletini mariniranoj u jogurtu i posluženoj u kremastom narančastom umaku na bazi rajčice i kokosa te niza indijskih začina. U biti karakteristika jela počiva na kombinaciji začina i vrlo je teško naći dva ista okusa, što su i komentirali gosti restorana koji su sjedili kraj mene. Inače riječ tikka se u indijskoj kuhinji odnosi na marinirano meso bez kostiju, a masala je karakteristična indijska mješavina začina.
Nadao sam se da će kiša bar malo posustati i da ću uspjeti barem prošetati gradom, no vrijeme je postajalo sve gore i gore. Ne samo da je kiša bila sve jača, već je bilo sve hladnije. Imao sam kupljenu kartu za Plymouth u 20.15 što bi značilo skoro dva sata čekanja, a na željezničkoj stanici bez skoro ikakvih sadržaja i jesenjim temperaturama to bi značilo sigurnu prehladu.
Kod engleskih željeznica postoji nekoliko vrsta karata za vlak od kojih je najjeftinija tzv. advance karta koja se može koristiti samo za onaj vlak za koji je kupljena. Kada sam planirao putovanje takva karta na relaciji Penzance – Plymouth koštala je svega 6 funti za drugi razred i 10 funti za prvi razred i naravno da sam je odmah kupio. Uzimanjem nekog drugog vlaka ta karta propada, ali što sada. Bolje izgubiti nekoliko funti nego zaraditi prehladu. Na moju sreću, u ovo vrijeme dana putovanje nije popularno tako da se može kupiti tzv. off-peak karta koja je nešto skuplja od karte advance, ali ipak značajno jeftinija od regularne anytime karte. Tako da me je ukupni put do Plymoutha koštao ovih izgubljenih 10 funti i 13.30 funti za novu kartu (nažalost drugog razreda, jer je karta prvog razreda koja nije advance očajno skupa, u ovom slučaju 3 puta skuplja).
Vlak do Plymoutha bio je gotovo pa prazan, tako da sam se unatoč drugom razredu mogao jako lijepo raskomotiti. Vrijeme ni u Plymouthu nije bilo puno bolje, pa se umjesto planirane šetnje do hotela odlučujem na taxi i već sam oko 21 sat u hotelu.
Kao i inače, odlučujem se za hotelski lanac Marriott, u ovom slučaju za upravo otvoreni hotel Moxy. Ono što mi se kod hotela Moxy dopada je činjenica da su svi hoteli potpuno isti, kako dizajnom tako i razinom usluge, a ono što ih definitivno krasi je apsolutna funkcionalnost i savršen omjer cijene i kvalitete. Ovaj Moxy je otišao i korak dalje i na krevetu mi ostavio nešto slatkiša i grickalica – savršeno okruženje za ponavljanje gradiva o Exeteru i Cardiffu što mi je u planu za idući dan.
