Dok izgubljeno lutaš uskim ulicama Córdobe, osjećaš se kao da te neka bajkovita čarolija vratila u drevna vremena. Najprije zaroniš u tajanstvene dubine alkemičarskih tajni, zatim smireno meditiraš u dvorištu stare sinagoge, da bi te potom iz dubine tvojih misli probudilo šarenilo cvjetnih vaza koje oživljava bjelinu starih zidova.
U prvom dijelu dana, istražio sam najistaknutije simbole Córdobe – stari rimski most i grandioznu Mezquitu koja je toliko impresivna da su mi trebali trenuci odmora, ne samo za umorne noge, već i za sva moja osjetila. Koliko god da to zvučalo nadrealno stari zidovi grada naprosto su me pozivali na trenutak tišine i introspekcije. Sjedeći na zidiću u ulici Calle Cardenal Herrero, doslovno sam osjećao kako povijest živi oko mene, kako svaki kamen Cordobe nosi svoju priču. Osjećao sam se privilegiranim što sam tu, uronjen u prošlost, spreman za nastavak putovanja kroz ovaj čarobni grad.
Ono što je uslijedilo nije možda bilo grandiozno i monumentalno, ali je svakako bilo čarobno i inspirativno. Nastavio sam svoje istraživanje kroz slikovitu ulicu po imenu Calle Velazquez Bosco, koja me odvela do jednog od najfotogeničnijih mjesta u Córdobi – usku ulicu Calleje de les Flores (Ulicu cvijeća). Ova ulica je poput čarobnog svijeta gdje se iskra ljubavi prema prirodi i estetici pretvara u nevjerojatnu stvarnost. Uski prolaz, obložen svijetlim bijelim zidovima, postaje čarobna pozornica na kojoj se vaze ispunjene raznobojnim cvijećem izdvajaju kao prava umjetnička djela. Miris cvijeća, nježno lebdeći u zraku, dodatno pojačava dojam i stvara atmosferu koja odiše čarolijom.
No, ono što ovu ulicu čini iznimno posebnom jest nevjerojatan pogled koji se pruža prema zvoniku katedrale. Ta harmonija između cvjetnih motiva na zidovima i elegantnog zvonika stvara prizor koji vas ostavlja bez daha. Svaki detalj je pažljivo usklađen kako bi stvorio savršenu sliku za oči i objektiv fotoaparata. Nisam mogao ne primijetiti zašto je ovo mjesto postalo prava atrakcija za ljubitelje Instagrama. Svaki kutak Calleje de les Flores ima potencijal za stvaranje umjetničkih fotografija koje će oduševiti pratitelje na društvenim mrežama. Bez obzira na dob ili porijeklo, mladi i stari, lokalci i turisti, svi zajedno dijele istu strast prema ljepoti ovog mjesta i uz žubor fontane na trgu koji se otvara pred ulicom strpljivo čekaju svoj trenutak za fotografiranje.
Inspiriran čarolijom Calleje de les Flores, odlučio sam istražiti još jednu neobičnu ulicu u blizini – Calleje del Pañuelo, poznatu i kao Aleju maramica. Ova uličica dobila je svoje ime zbog izuzetno uskog dijela za kojeg se pričalo da nije širi od ženskog rupčića. No, ono što je ovdje posebno, nije toliko vizualna raskoš, već osjećaj intimnosti i tišine koji se nude posjetiteljima. Na samom kraju Calleje del Pañuelo nalazi se predivno dvorište s malom fontanom i stablom naranče. Možda ovo nije mjesto koje bi se istaknulo na Instagramu, ali svakako je jedno od onih mjesta gdje možete pobjeći od gužve i vreve, i u miru promišljati o lokalnoj atmosferi. Ovdje se ljudi mogu skloniti od užurbanosti i tiho uživati u trenucima kontemplacije, nadajući se da ostali turisti neće naći put do ovog posebnog mjesta.
Nakon što sam se očarao šarenilom Calleje de les Flores i osjetio intimu Calleje del Pañuelo, vrijeme je za klasičnije turističke doživljaje te nastavljam ulicama Calle Juderia, Calle Deanes i Calle Romero do trga Plaza Cardinal Salazar. Trgom dominiraju dvije izvanredne građevine koje odišu poviješću i ljepotom. Prva je stara bolnica kardinala Salazara koja je trgu dala ime, a druga je crkva Iglesia de San Pedro de Alcántara.
Bolnica kardinala Salazara izgrađena u 18. stoljeću, ima bogatu povijest i raznoliku uporabu tijekom vremena. Nekada je služila kao škola za siromašnu djecu i kao bolnica za neizlječivo bolesne, a danas je dom Filozofskog i Umjetničkog fakulteta Sveučilišta u Córdobi. Ova zgrada predstavlja jedan od najfascinantnijih primjera barokne arhitekture 18. stoljeća u gradu, pri čemu se posebno ističe predivna fasada. Unutar zgrade, dvorane su smještene oko dva središnja dvorišta s elegantnim lukovima, a veće dvorište krasi prekrasna mramorna fontana. Dugi hodnici kriju male prozore na kojima su i danas vidljiva ugravirana imena i datumi pacijenata iz prošlih vremena, podsjećajući nas na duboku humanu povijest ovog mjesta.
Preko puta stare bolnice smjestila se crkva San Pedro de Alcántara iz 17. stoljeća, a njezinu svečanu inauguraciju obavio je upravo kardinal Salazar. Njezina fasada odražava prepoznatljive elemente španjolskog baroka, a u njenoj unutrašnjosti može se naći veliki broj djela sakralne umjetnosti. Pored crkve smješten je i samostan koji je uglavnom pripadao franjevačkim redovnicama.
Glavna dragocjenost na trgu Plaza Cardinal Salazar skrivena je u stražnjem dijelu stare bolnice – to je kapela crkve San Bartolomé. Ova kapela predstavlja jedan od najznačajnijih i najbolje očuvanih primjera mudejarske umjetnosti u Córdobi, a njezina povijest seže u 15. stoljeće. Unutra se nalazi izvorni pod iz 15. stoljeća, ukrašen glaziranim ciglama i valovitim geometrijskim pločicama, što svakako privlači pažnju svojom ljepotom i kompleksnošću.
Zidovi kapelice su ukrašeni gipsanim radovima i natpisima napisanim na kufskom i naskskom pismu, iako nemaju vjerski sadržaj, već su obdareni samo ornamentima koji očaravaju posjetitelje. Zidni ukrasi kombiniraju prikaze biljaka, složene geometrijske uzorke i heraldičke elemente. Grbovi koji se nalaze na zidovima pripadaju Vitezovima orkestra, redu koji je osnovao kralj Alfonso XI. Posjeta ovoj kapeli zahtijeva ulaznicu, ali svakako je vrijedna svakog eura. Tu se može osjetiti duh prošlih vremena i uživati u jedinstvenoj mudejarskoj arhitekturi koja je duboko ukorijenjena u kulturi Córdobe.
Samo nekoliko koraka dalje u Calle Averroes, nalazi se pravi dragulj za turiste – Zoco Municipal de la Artesania. Riječ “zoco” dolazi od arapske riječi souk i znači tržnicu s obrtničkim radionicama. Samo to ime odražava svrhu ovog mjesta, stvorenog kako bi promovirao i očuvao tradicionalne zanate karakteristične za Córdobu.
Ono što me posebno očaralo na ovom mjestu nije samo tradicionalni obrtnički rad, već i predivno uređeno dvorište. Šarene vaze ispunjene cvjetovima koje ukrašavaju zidove stvaraju nevjerojatan vizualni doživljaj. Također, osjećaj mira i spokoja koji vlada u ovom dvorištu čini ga savršenim mjestom za opuštanje i promatranje detalja oko sebe.
Kroz uski prolaz iz dvorišta Zoca stigao sam na trg Plaza de Maimonides, koji je poznat po Muzeju borbe s bikovima smještenom u impozantnoj baroknoj palači iz 16. stoljeća. Ovaj muzej nudi dublji uvid u tradiciju borbe s bikovima, s posebnim naglaskom na pet velikih matadora, kolokvijalno poznatima kao “kalifi.” Izložba u Muzeju borbe s bikovima obuhvaća širok spektar artefakata i materijala. Izložen je niz fotografija koje prikazuju povijest borbe s bikovima, autentična odijela koja su nosili borci, stari plakati, zvučni i video zapisi ta oprema koju su borci koristili. Unatoč bogatom sadržaju Muzeja borbe s bikovima, odlučio sam ne provesti previše vremena ovdje i borbu s bikovima istražiti sutradan u Rondi.
Trg Plaza de Maimonides svoje ime duguje velikom Majmonidu, izvanrednom misliocu i liječniku iz židovske Córdobe, a nedaleko od ovog mjesta, na malom trgu Plaza de Tiberíades, smješten je kip Majmonida. Kip prikazuje Majmonida kako sjedi na svojoj grobnici, koja se danas nalazi u Tiberiadi u Izraelu. Tiberiada je jedan od četiri sveta židovska grada, što objašnjava naziv ovog trga. Kip Majmonida podsjeća nas na bogato naslijeđe i kulturni doprinos židovske zajednice u Córdobi koja je bila aktivna upravo u ovom području.
Samo tridesetak metara dalje, duž ulice Calle Judíos, nalazi se stara sinagoga izgrađena početkom 14. stoljeća. Zbog njezinog iznimno ograničenog prostora i velikog povijesnog značaja, morao sam strpljivo čekati oko dvadeset minuta dok se gužva malo razišla kako bi je mogao istražiti. Gužvi dodatno pridonosi i činjenica da se ulaz u sinagogu ne naplaćuje.
Sinagoga u Córdobi jedna je od najbolje očuvanih srednjovjekovnih sinagoga u cijeloj Španjolskoj i čini dragocjen dio kulturne baštine ovog grada. Ova prekrasna građevina bila je u upotrebi sve do kraja 15. stoljeća, kada su Židovi bili prisiljeni napustiti Španjolsku. Nakon toga, sinagoga je prilagođena drugim namjenama, koristeći se kao bolnica i škola. Krajem 19. stoljeća, prepoznata je kao nacionalni spomenik, čime je označena njezina iznimna povijesna i kulturna važnost. Unutar sinagoge, posebno se izdvaja glavna dvorana pravokutnog oblika. Ova dvorana oduševljava posjetitelje svojim bogatim dekoracijama inspiriranim biljnim motivima u mudejarskom stilu, koji kombinira arapske i židovske umjetničke elemente. Također, primjetna je tribina s tri balkona, poznata kao ženska galerija. Jedan od zanimljivih elemenata ove sinagoge je i malo dvorište. Prema židovskoj tradiciji, dvorište je služilo kao prijelaz iz vanjskog svijeta u unutarnji, duhovni prostor.
Odmah pored sinagoge, nalaze se dva intrigantna privatna muzeja – Muzej alkemije Al Iksir i La Casa Andalusi, odnosno Andaluzijska kuća. Svaki od njih nudi jedinstvenu perspektivu na bogatu povijest i kulturu Córdobe. Andaluzijska kuća predstavlja putovanje kroz vrijeme, vraćajući posjetitelje u Córdobu 12. stoljeća i mudejarski stil koji je obilježavao svakodnevni život tadašnjeg vremena. Ovaj muzej nudi duboki uvid u život tog razdoblja, a izložba obuhvaća različite zbirke, uključujući kolekciju starih novčića i izložbu posvećenu izradi papira.
S druge strane, Muzej alkemije nudi jedinstvenu perspektivu na svijet alkemije i tajanstvenih praksi. U ovom muzeju mogu se istražiti različiti artefakti, uključujući alkemijsko kamenje i eliksire, te pogledati niz videozapisa s detaljnim objašnjenjima. Iako prostor nije velik, bogato je uređen, a posebno je dojmljiva umjetnička instalacija koja povezuje elemente vode i vatre.
Nakon još stotinjak metara stigao sam do kraja ulice Calle Judíos gdje su se uzdigla impozantna gradska vrata Puerta de Almodóvar iz 14. stoljeća. U vremenu muslimanske vlasti, ova vrata su bila poznata kao Bad al-Yawz i predstavljaju jedina preostala gradska vrata iz tog razdoblja.
Puerta de Almodóvar, zajedno sa susjednim zidinama, doživjela su svoju posljednju restauraciju šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je oblikovana sadašnja ulica Cairuan na mjestu starog korita potoka Moro. Danas je ulica Cairuan postala omiljeno šetalište u gradu, ponajviše zbog smirujućeg zvuka vode koja teče kroz protočna jezerca uz potok Moro. Kraj samih vrata, 1965. godine, postavljen je kip Seneke, rimskog filozofa i dramatičara iz 1. stoljeća koji je rođen u Córdobi. Seneka je postao poznat po svojim filozofskim spisima, među kojima se ističu pisma koja je pisao svom učeniku Luciliju (Epistulae Morales ad Lucilium) i djela o moralu i etici.
Nastavljajući svoj razgled grada, prošetao sam ulicom Calle Fernández Ruano koja me odvela do fascinantnog trga Piaza Angel de Tores. Na ovom trgu dominira prekrasna mudejarska fasada srednjovjekovne palače poznate kao Casa del Indiano. Naziv palače aludira na njezinog vlasnika iz 18. stoljeća koji je stekao svoje bogatstvo u Americi.
Iako je unutrašnjost stare palače pretvorena u apartmane za iznajmljivanje, fasada je sačuvana kao prekrasan primjer mudejarske arhitekture. Prošetavši se trgom, primijetio sam i pravokutnu fontanu izrađenu od bijelog mramora. Uz fontanu su postavljene klupe, što čini idealno mjesto za opuštanje i odmor tijekom razgledavanja grada.
Šetnju sam nastavio ulicama Leiva Aguliar, Saravia i Barroso sve do trga Plaza San Juan. Na ovom trgu impresionirao me praktički netaknuti stari minaret iz 10. stoljeća, a sagrađen je kao četvrtasta kula sazdana od masivnih kamenih blokova. Najvažniji ukrasni elementi kule su dvostruki potkovičasti lukovi s mramornim stupovima koji dodaju eleganciju njenoj strukturi.
Minaret se sada naslanja na crkvu koja je nekad bila župna crkva župe San Juan de los Caballeros, po čemu je trg dobio ime. Važno je napomenuti da je crkva nastala na mjestu nekadašnje džamije, no danas je potpuno odvojena od starog minareta. Obje građevine, minaret i crkva, sada su u vlasništvu reda Služavki Malog Isusa.
Vraćajući se u ulicu Barroso, a zatim nastavljajući kroz ulicu Calle Rey Heredia, osjećao sam se kao da koračam kroz dijelove grada koji odišu mirom i povijesnom dubinom. Iako ovdje nema posebnih turističkih atrakcija, očaravale su me stare palače koje su većinom pretvorene u prostore za iznajmljivanje. Ovaj dio grada pruža autentičan uvid u životni ritam Córdobe iz prošlih vremena.
Nakon desetak minuta šetnje kroz te mirne ulice, stigao sam do mjesta gdje se odvijala tamna i surova povijest – ulice Cabezas, gdje je nekada živio Gustios González, otac sedam prinčeva od Lare. Legenda kaže da se ovdje dogodio tragični sukob između obitelji mladenke, Doñe Lambre iz Burebe, i prinčeva iz Lare tijekom njenog vjenčanja za Ruja Velázqueza. U tom sukobu, najmlađi princ, Gonzalo González, ubio je rođaka mladenke, što je eskaliralo do te mjere da je obitelj mladenke odrubila glave prinčevima. Glave prinčeva izložili su uz palaču, a zatim na srebrnom pladnju odnijeli pred njihova oca. Danas, na tom mjestu u ulici Cabezas, nalazi se Casa de las Cabezas, kuća u kojoj se, prema legendi, dogodio taj stravičan događaj. Uz nju, se nalazi mala uličica s lukovima na kojima su nekada bile obješene glave prinčeva. Ova uličica nosi naziv Calleja de los Arquillos de los Siete Infantes de Lara, što znači “Ulica lukova sedam prinčeva Lare.” Ovo mjesto podsjeća na tamnu povijest grada, koja, unatoč svojoj surovosti, čini dio bogatog naslijeđa Córdobe.
Sljedeći je na redu trg Plaza del Jeronimo Paez na kojem se nalazi gradski arheološki muzej, smješten u impozantnoj renesansnoj palači obitelji Páez de Castillejo, s monumentalnim ulaznim portalom. Ovaj muzej proširen je 2011. godine na novu zgradu u susjedstvu, stvarajući tako prostor za bogatu arheološku kolekciju koja obuhvaća različita razdoblja i arhitektonske stilove, počevši od prapovijesti pa sve do vremena arapske vladavine. Posebno značajno u muzeju je dvorište nove zgrade, koje je postalo dom iskopinama starog rimskog kazališta. Iako je ovaj muzej jedan od najimpresivnijih arheoloških muzeja u Španjolskoj, nažalost, zbog ograničenog vremena nisam ulazio u njegov detaljan razgled.
Nastavljajući svoju šetnju kroz ulice Cordobe, prošao sam kroz ulice Calle Marques del Villar, Calle Ambrosio de Moralles i Calle Maria Christina, koje su me dovele do jedne od važnijih ulica – Calle Claudio Marcelo. Na kraju ove ulice naišao sam na impozantnu gradsku vijećnicu i ostake starog rimskog hrama.
Zgrada hrama smještena je na visokom podiju i nekada se sastojala od šest stupova na prednjoj fasadi i deset stupova sa svake strane. Danas su jedini preostali ostaci ove građevine njeni temelji, stepenice, oltar te neke osovine stupova i kapitela koji se mogu obići i razgledati. Ovaj hram otkriven je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća tijekom radova na proširenju gradske vijećnice, a datira iz prvog stoljeća poslije Krista.
Polako se približava vrijeme ručka, a s obzirom na predivno vrijeme, odlučujem se za gastronomski doživljaj na otvorenom i to na prekrasnom trgu Plaza de la Corredera koji naprosto mami svojom šarmantnom atmosferom i bogatom ponudom restorana. Trg Plaza de la Corredera zapanjujuće je prostran pravokutni trg koji se ponosi svojim lučnim portikama, sagrađen u stilu starih gradskih trgova Castille i jedini je takve vrste u cijeloj Andaluziji. Tijekom povijesti, trg Plaza de la Corredera imao je različite svrhe, od toga da je služio kao arena za koridu pa sve do mjesta za izvođenje javnih pogubljenja. Međutim, danas je ovaj prostor preobražen u prekrasno mjesto koje obiluje restoranima i barovima.
Stigavši točno u vrijeme ručka, moj jedini kriterij za odabir restorana bio je dostupan slobodan stol na otvorenom. No, dok sam promatrao različite restorane na trgu, primijetio sam da se njihova ponuda hrane uglavnom nije mnogo razlikovala. Važno je istaknuti da restorani na trgu nisu luksuzni, već nude jednostavno i autentično iskustvo. Cijene u tim restoranima relativno su niske, ipak zbog iznimno privlačne lokacije, mogu biti nešto više u usporedbi s restoranima smještenima u pokrajnjim ulicama.
Kada sam birao što naručiti za ručak, odlučio sam se vjerno pridržavati lokalnih specijaliteta. Započeo sam s andaluzijskim klasikom, juhom salmorejo, koja me ponovno oduševila svojim okusom. Nastavio sam s još jednim lokalnim specijalitetom – Pisto cordobes. Pisto je svojevrsna španjolska verzija ratatouillea, priprema se od svježih namirnica poput rajčice, luka, patlidžana ili tikvica, zelene i crvene paprike te maslinovog ulja. Poslužen je s jajem na oko i nekoliko prženih krumpirića. Što se okusa tiče, mogu reći da je bio dobar, no okus pista značajno ovisi o kvaliteti upotrijebljenih namirnica, pa se može naći širok spektar okusa – od fenomenalnih do manje uspješnih, a ovaj koji sam dobio bio je negdje u sredini.
Ručak sam zaokružio tradicionalnim desertom – Pastel cordobes. Kao što samo ime sugerira, ovaj kolač ima svoje korijene u Córdobi. Sastoji se od dva sloja lisnatog tijesta ispunjenog džemom od bundeve. Prije posluživanja, kolač se posipa cimetom i šećerom. Nažalost, moram priznati da me ovaj desert nije posebno oduševio, i sumnjam da bih ga naručio ponovno. Okus je bio prosječan, iako to svakako ovisi o osobnim preferencijama.
Dok pišem ovaj blog, ne mogu ne prisjetiti se vremena pandemije koje je tada vladalo i obveze nošenja zaštitnih maski na otvorenom u Španjolskoj. Jedini trenuci kad smo smjeli skinuti maske bili su oni dok smo jeli, što me potaknulo da ostanem malo duže na trgu i udahnem svježeg zraka. No vrijeme je dragocjeno, a atrakcija još ima puno, stoga krećem prema posljednjoj trećini mog dana u Cordobi.