Fes je jedan od najstarijih kraljevskih gradova Maroka, strateški smješten na trgovačkoj ruti koja je od Sahare vodila do Sredozemnog mora. Kroz stoljeća se Fes borio za dominaciju s danas puno razvikanijim Marakešem i u toj borbi je uspio zadržati nešto što Marakeš nije, a to je autentičnost. Put u Fes slobodno se može nazvati putem u prošlost i kad se prođe neki od ulaza u monumentalnu medinu najprije ćemo se zapitati jesmo li zaista u 21. stoljeću?
Fes se ugrubo može podijeliti na tri dijela – staru medinu Fes El Bali, novu medinu Fes El Jedid te suvremeni dio Fesa tzv. ville nouvelle nastao u vrijeme francuskog protektorata. Najstariji dio Fes El Bali utemeljio je negdje oko 800. godine Idriss II., sin puno poznatijeg Idrisa I. čija je grobnica u gradu Moulay Idris (koji je po njemu i dobio ime) često odredište jednodnevnih izleta iz Fesa. Svoj vrhunac Fes je doživio za vrijeme vladavine dinastije Merinida u periodu od 12. do 15. stoljeća kad je nastala nova medina Fes El Jedid s kraljevskom palačom koju i danas koristi obitelj monarha. Svojevrsni gubitak na značaju Fes je počeo doživljavati za vrijeme vladavine dinastije Saadiana koji se nastavio i za vladavine dinastije Alawita, a taj je trend prisutan i danas kad Marokom u ekonomskom smislu dominira Casablanca, u političkom Rabat, dok je glavna turistička meka Marakeš. No s druge strane, upravo taj gubitak značaja Fesa omogućio je da i danas možemo vidjeti život u medini kakav je bio nekoć.
Osim medine i soukova Fes je poznat i po nizu vjerskih objekata koji nažalost nisu otvoreni za turiste koji nisu muslimanske vjeroispovjesti, kao što je primjerice monumentalna džamija Qarawiyin. Isto tako i kraljevska palača (Dar al-Makhzen) nije otvorena za javnost.
Jutro je 28.12.2018. Let iz Venecije za Lisabon dosta je kasnio. U hotel sam došao tek oko 1 sat iza ponoći tako da se i nisam baš naspavao. No šteta bi bilo ne iskoristi vrijeme i prošetati Lisabonom, te tako vrijeme do leta za Fes provodim evocirajući svoje lisabonske uspomene. Nekoliko sati prije leta krećem prema aerodromu nabrijan na meni najdraži lisabonski specijalitet – kremu od jaja u košarici od lisnatog tijesta (Pastel de nata); u salonu za korisnike kreditne kartice Diners Pastel de nata služi se u neograničenim količinama i besplatan je. Lisabonski aerodrom mi je inače jedan od najdražih aerodroma – izvrsno je organiziran šireći se zvjezdasto od središnjeg trga.
Vrijeme leta se polako približava i evo iznenađenja – jedan od najmanjih aviona kojim sam se ikad vozio, no na svu sreću nije bilo puno turbulencija i propadanja.
Slijećemo u Fes – relativno mali aerodrom na kojem su u tom trenutku samo dva aviona gotovo pust, ali izuzetno dobro čuvan. Ozbiljni vojnici daju dojam kvalitetne brige za sigurnost.
Nakon graničnih formalnosti koje su prošle iznenađujuće brzo susrećem se s prvim problemom Maroka – gotovo pa obveznim gotovinskim plaćanjem. Hitno trebam nabaviti gotovinu kako bi platio taksi, a jedini način dostupan na aerodromu šalter je za podizanje gotovine s kreditne kartice. U strahu da će mi to i kasnije biti problem uzimam 300 eura i plaćam “sitnih” 50 eura provizije. Ovo se pokazalo kao neopravdano jer sam u gradu našao savršeno funkcionalne bankomate s značajno manjom provizijom.
Sljedeća avantura – naći taksi. I to taksi koji mi je naručio hotel. Kad sam prije koristio ovu uslugu obično u aerodromskoj zgradi taksist čeka s pločicom na kojoj piše moje ime. No ovo je Maroko – ne samo da nema pločice, nema ni taksiste, u biti nema nikoga. Izlazim iz aerodromske zgrade, već malo zabrinut kad evo nekoliko taksija, no bez vozača. Ekipa igra neku društvenu igru. Jedan od njih mi nudi prijevoz, no čim kažem naziv hotela javlja se njegov kolega, pokaže papirić s mojim imenom i srdačno me pozdravi. Ovo su situacije na koje se treba naviknuti. Hotel mi nije rezervirao taksi već limuzinu/terenac i to uopće nije bilo skupo – kao taksi do europskih aerodroma cca 20 eura. Vjerojatno puno skuplje nego njihov obični taksi no kad sam vidio stanje tih automobila, za koje nisam siguran bili izdržali do grada, bio sam siguran u svoju odluku. No vožnja je druga priča – kod njih očito nema zakona o zabrani korištenja mobitela jer moj vozač urla u mobitel doslovno čitavim putem, no ne propušta me pitati kako sam i je li sve ok između svakog pojedinog razgovora – ne mogu reći da nije ljubazan.
Moram priznati da su me prizori uz cestu kojom smo išli do hotela prilično iznenadili. Polupustinjski krajolik je konstanta, a uz cestu je niz prizemnica. Ispred njih sjede ljudi u tradicionalnoj lokalnoj odjeći, vozni park pred kućama je rijetkost i ako je prisutan pripada nekom drugom vremenu, sve mi djeluje – recimo to malo uljepšano – izuzetno skromno. No isto tako svi su ti ljudi ispred kuća nasmijani i djeluju nekako zadovoljno.
Vjeran sam Marriottu i rezervirao sam noćenje u hotelu Fes Marriott Hotel Jnan Palace. Zadovoljan sam. Cijena je u nekom rangu koji sam inače spreman platiti za noćenje (cca 100 eur po noći), a zaista izgleda kao pravi hotel od 5 zvjezdica. I uređenjem interijera i eksterijera, sadržajima, a i razinom usluge. Smješten sam u apartman na dva kata, dnevni boravak je na prvom katu, a u prizemlju spavaonica. Naravno tu je i hotelski poklon dobrodošlice – tanjur s voćem i nekoliko izvrsnih marokanskih slastica. Bila mi je namjera prošetati gradom no hotelski concierge me je malo demotivirao u toj ideji i kasnije sam mu bio zahvalan. Fes prvo treba proći po danu i to po mogućnosti s vodičem, posebice onaj najzanimljiviji dio – labirint medine. Umjesto toga odlučujem istražiti što hotel pruža te mi concierge rezervira hotelski hamam i večeru u njihovom tradicionalnom restoranu.
Originalni marokanski hamam je u principu javna kupelj i više je mjesto socijalne interakcije i higijene nego mjesto klasičnog spa opuštanja kakvo bi mi povezali s hamamom i imao sam ga prilike iskusiti nekoliko dana kasnije u Marakešu. Ovaj hotelski hamam kombinacija je europsko-američkih očekivanja i tradicionalne marokanske kulture. Osnovna razlika je u privatnosti i tišini koje kod javnog hamama nema te u kvaliteti proizvoda koja je u hotelskom hamamu neusporedivo bolja. Što se same usluge tiče (peeling i masaža) ona je potpuno usporediva i čak bi rekao da je u javnom hamamu nijansu bolja. Uglavnom, izriban i relaksiran odlazim na marokansku večeru.
Hotelski tradicionalni restoran uz marokansku hranu nudi i libanonske specijalitete, ali kako sam u Maroku želim bit vjeran Maroku te se odlučujem za kus-kus. Za desert uzimam asortiman marokanskih slastica, a sve popraćeno tradicionalnim čajem od mente. Restoran je možda više pažnje posvetio orijentalnom uređenju i glazbi nego hrani ili možda ja jednostavno nisam naviknut na okuse ali ne mogu reći da sam previše oduševljen onime što sam probao.
Kad razmislim da zbog kašnjenja leta noć prije gotovo da nisam ni spavao, da sam jutro proveo šetajući Lisabonom, pa zatim letio do Fesa nekako mi se čini da bi tijelu dobro došao odmor te odlazim na spavanje.
29.12.2018. nakon sasvim običnog hotelskog doručka kojem definitivno fali nešto više lokalnih opcija čeka me privatni vozač koji me vozi u Mekneš i Moulay Idriss što je druga priča i nastavljam je u postovima posvećenim tim dvama gradovima. U Fes se vraćam u ranim poslijepodnevnim satima i nakon kratkog osvježenja u hotelu ponovno se sastajem se s vozačem te krećemo na turu po Fesu, a usput nam se pridružuje lokalni vodič koji će me provesti kroz medinu. Grad najprije razgledavamo iz auta, no tu se u biti i nema nešto posebno za vidjeti, poneka orijentalna vrata, zidovi kraljevske palače i to je to. Sve dok ne dođemo do poslastice – medine.
Medina je u principu stari grad, ali se ona naprosto ne može usporediti niti s jednim konceptom europskog starog grada. Medina je labirint, izazov, kaos – sve u jednom. Boje, zvukovi, okusi, iskustva, život, … Sve je to medina. No ono što ponajviše karakterizira medinu u Fesu je monumentalnost i autentičnost. Medina je ogromna, isprepletena nizom ulica i prolaza i praktički je nemoguće ne izgubiti se barem jednom. No isto tako, za razliku od medine u Marakešu kod koje se osjetio turizam u smislu da se neke stvari doimaju glumljene i malo prilagođene turistima, toga u Fesu gotovo da nema. Tu se sve doima autohtono, tamo ljudi žive nama nepojmljivim načinom života, tamo ljudi rade, i nemam osjećaj da razgledavam neku turističku atrakciju već više imam osjećaj da se stapam s tim kaotičnim, a s druge strane izuzetno funkcionalnim sustavom.
Tijekom ovog razgleda potpuno sam se prepustio vodiču i nisam u stanju rekonstruirati kojim smo točno ulicama kretali, ali se živo sjećam niza iskustava kroz koja me vodič proveo. Počelo je s hranom. Prošli smo uz niz mesnica gdje se meso nudilo u svim mogućim oblicima. Bilo je tu normalnih komada mesa, ali i živih primjeraka, no i puno glava i iznutrica. Nudilo se sve – deve, kokoši, ovce, … Definitivno jedinstveno iskustvo, no ne za svačiji želudac. Nakon toga dolazimo do štandova s povrćem, štandova s začinima, … No meni su najzanimljiviji štandovi na kojima se priprema hrana. Tu ima roštilja, palačinki, povrća, jela kojima ni ne znam naziv ali izgledaju jako privlačno. Nažalost bojim se probati bilo što uglavnom zbog higijenskih razloga, tj. straha od trovanja.
Vodič me nekako nagovara da probam juhu koja se zove harira uvjeravajući me da mi od nje ne može biti ništa. U biti je imao pravo jer se radi o juhi od leće i slanutka s dodacima povrća i vrlo malih količina mesa koji su očito bili dobro termički obrađeni jer kasnije nisam imao problema. Gastronomski juha i nije bila nešto posebno, puno je zanimljiviji bio način posluživanja. Došli smo na vrlo mali štand i dobili zdjelicu s juhom i žlicom vrlo upitne čistoće i komad kruha, ja vodič i još par lokalaca okupljamo se oko malog stola. Pokazuju mi da se kruh umače u juhu i jede. Krećemo dalje i vodič me nagovara da probam još nešto slatko i časti me s gazelinim zglobom, odnosno slasticom Kaab el Ghazal. Radi se prhkom tijestu punjenom nadjevom od badema i bilo je zaista izvrsno. Puno je tu stvari bilo koje bi volio probati i nadam se da će za to biti prilike.
Kad smo završili s hranom dolazimo do neizostavnih tepiha. Ulazimo u jednu veliku prodavaonicu tepiha (na nekoliko katova – uopće mi nije jasno kako se tako veliki prostor smjestio unutar medine). Trgovci su zaista ljubazni, iako im je jasno da tepih neću kupiti ponašaju se kao da sam siguran kupac i stvarno daju sve od sebe. Pokazuju mi nekoliko modela, objašnjavaju razlike, cijene, kvalitetu i na kraju me vode u jednu prostoriju na demonstraciju izrade ručno rađenog tepiha. Iako nikad nisam kupio tepih, prodavači tepiha su mi još od Istanbula ostali u jako lijepom sjećanju. Bio mi je fantastično objašnjenje jednog trgovca s Velikog bazara u Istanbulu kad sam ga pitao zašto se toliko trudi ako mu je jasno da tepih neću kupiti – jednostavno mi je odgovorio „Nećete ga kupiti sada, ali ako ga ikad poželite kupiti odmah ćete se sjetiti mene i moje usluge.“ Čini mi se da je to temeljno načelo njihova poslovanja. No sve u svemu, tepisi su zaista lijepi i volio bi imati jedan doma.
Nakon tepiha prelazimo na proizvode od metala, kako dekorativne tako i uporabne. Ovaj dio osobno mi nije toliko zanimljiv, ali u svakom slučaju vizualno je privlačan. Tu je i niz medresa i džamija no njih možemo pogledati samo izvana budući ljudi koji nisu muslimanske vjeroispovijesti ne mogu ući u vjerske objekte u Maroku. Moram priznati da mi ovo nije bilo baš jasno jer npr. u Istanbulu su sve džamije otvorene, vodič u Marakešu mi je objasnio da nije problem u vjeri koliko u zaštiti spomenika. Naime primijetili su da su turisti skloni uzeti dio građevine kao suvenir, a to su neprocjenjive štete. Drugi su im problem beskućnici koji bi tako mogli svo vrijeme provoditi u džamijama, a to ne žele.
Sljedeća postaja su kozmetički proizvodi i to proizvodi na bazi arganovog ulja. Na ulazu u prodavaonicu koju je vodič odabrao demonstrira se proizvodnja arganova ulja, a nakon toga prezentiraju se proizvodi na način koji bi se mogla implementirati u bilo koju parišku modnu kuću. Sve je izuzetno čisto, a prodavači u bijelim odorama na savršenom engleskom jeziku (što je za Maroko rijetkost) objašnjavaju što nude, kako je to napravljeno i na kraju daju kupcima da isprobaju proizvode. Nisam imao namjeru išta kupiti, no ipak su me “natjerali” da bar utrljam u jedan dlan čisto arganovo ulje i usporedim s drugim. Zaista se vidjela razlika – no radi li se o nekoj optičkoj varci ili čudotvornom proizvodu nisam istraživao, ali je činjenica da mi je dlan namazan arganovim uljem djelovao mlađe.
I za kraj poslastica – simbol Fesa – kožara. Kad su mi na ulazu dali grančicu mente mislio sam da se radi o zabavi za turiste, no kad smo se popeli na krov radnje bio sam im iskreno zahvalan. Ne sjećam se kad sam osjetio tako odvratan smrad koji je menta doista ublažavala, ali se isto tako ne sjećam i kad sam vidio tako zanimljiv prizor kao što je tradicionalno postrojenje za obradu i bojanje kože u Fesu. Vodič me prepustio trgovcu koji je dao sve od sebe i ukratko mi objasnio kako se koža prerađuje na tradicionalan način i pokazao mi kvalitetu tih proizvoda. Tu je niz različitih boja, sve su prirodne, a na opip se proizvodi zaista doimaju i kao iznimno kvalitetni. Cijena im je povoljna, ali je problem dizajn. Kožne jakne i torbe koje mi je pokazao izgledale su kao one koje su se nosile kad sam bio osnovnoškolac. Što se kože tiče moram priznat da su mi turski proizvodi ipak bili privlačniji iako vjerujem da bi ove marokanske moglo koristiti nekoliko naraštaja. Unatoč ogromnom trudu, prodavač me vratio vodiču neokrznutog novčanika. Za ovo bih iskustvo rekao da je bio vrhunac razgleda medine, a kako je ulaz u ovu prodavaonicu bio toliko malen mislim da ga bez pomoči vodiča nikad ne bih pronašao.
Kožare su bile i zadnja postaja razgleda medine koju ubrzo napuštamo i dolazimo do vozača koji nas čeka na obližnjem parkingu. Vraćamo se u hotel, jedino sam ih zamolio da stanemo na željezničkom kolodvoru kako bi mi vodič pomogao kupiti kartu za Rabat kamo sam išao drugi dan. No pokazalo se da to nije bilo potrebno jer je prodavač karata sasvim pristojno baratao engleskim jezikom. Iskoristio sam tu priliku i odmah kupio sve karte koje će mi trebati za nastavak putovanja.
Vozač i vodič me vraćaju u hotel, obavljamo financijske formalnosti i pozdravljamo se. Moram priznati da sam obojici zahvalan jer samostalno ne bih vjerojatno uspio vidjeti ni 10% ovog što smo zajedno razgledali. No u meni nešto tinja i jednostavno medinu želim doživjeti sam. Oboružan off-line kartom na mobitelu (roaming u Maroku je nevjerojatno skup) i sigurnosti radi bez previše gotovine krećem na prilično dugu šetnju od hotela do medine.
Prolazim kroz suvremeni dio Fesa napravljen za vrijeme francuskog protektorata, uglavnom se krećući glavnom avenijom Hasana II, avenijom De La Liberte do vrata Bab Jdid (nova vrata), nastavljam avenijom Du Batha i uz zidine medine dolazim do Jardins de Bou Jeloud i istoimenih vrata kroz koja ulazim u medinu.
Vrata Bab Bou Jeloud glavni su zapadni ulaz u staru medinu Fes El Bali. Ova vrata koja izgledaju iznimno staro u biti su sagrađena početkom prošlog stoljeća. No meni je posebno zanimljiv trg Bou Jeloud – ovdašnja verzija marakeškog trga Djemaa el-Fna. No dok je trg u Marakešu orijentiran na turiste, ovaj trg orijentiran je na lokalno stanovništvo koje se tu došlo zabavljati na svoj nama toliko stran način. Oni sjede u grupicama okupljeni oko nekog instrumenta, igraju društvene igre, razgovaraju, ima tu i nešto hrane, prodaju se i uporabni predmeti – jedna nevjerojatno pozitivna atmosfera i vrlo, vrlo malo turista koje nitko ne gnjavi.
Ulazim u medinu kroz vrata Bab Bou Jeloud i odmah dolazim do poznate ulice Rue Talaa Kebira (u prijevodu “veliki uspon”). Odmah se pojavljuje i razlog zbog kojeg je medinu bolje pogledati u prisustvu službenih vodiča – pristupa mi niz prilično upornih i agresivnih “vodiča” koji nude svoje usluge. Teško je prejudicirati no naprosto izgledaju kao recept za probleme no ignoriranjem ih se nekako rješavam. Nastavljam kroz ulicu Talaa Kebira prolazim uz niz trgovina hranom, različitih soukova sa specifičnim djelatnostima (kozmetika, začini, odjeća, …). Prolazim uz grobnicu Idrisa II (Moulay Idriss Zaouia), medrese Attarin i Misbahiya a na kraju ulice se nalazi i najveća džamija u Fesu – džamija Qarawiyin. Vraćam se istim putem negdje do polovice ulice Talaa Kebira gdje se spuštam u paralelnu ulicu Rue Talaa Seghira (u prijevodu „kratki uspon“) i vraćam se do vrata Bab Bou Jeloud kroz koja napuštam vrevu Fes El Balija i ulazim u nešto mirniji Fes El Jedid.
Fes El Jedid ima nešto šire ulice, manje agresivne stanovnike koji nisu fokusirani na turiste, gotovo jednak broj trgovina no one su više orijentirane na svakodnevne uporabne stvari i u njima kupuje lokalno stanovništvo. Tu je i niz zalogajnica i restorana gdje jedu lokalci – u principu pravi uvid u suvremeni život Maroka. Dolazim do široke ulice Grande Rue de Fes El Jedid i njom nastavljam do kraljevske palače. Kraljevska palača nije otvorena za javnost, može se napraviti nekoliko fotografija objekta izvana i to je to. Ispred palače se nalazi lijepi veliki trg no čim sa na njega došao pristupili su mi vrlo ljubazni policajci i objasnili da se radi o području ograničena kretanja i pokazali mi kuda se mogu kretati. Stvarno me dojmila njihova ljubaznost, izvrsno poznavanje engleskog koje je toliko nekarakteristično za Maroko. Posebno me iznenadilo da su mi na kraju razgovora uz širok osmijeh zaželjeli dobrodošlicu i ugodan boravak u Maroku.
Prema njihovim uputama dolazim do velike avenije Moulay Yousef na koju se nastavlja avenija Hassana II kojom se vraćam u hotel. Ville nouvelle krase široke avenije sa dosta zelenila i fontana no tu nema nekih posebnih atrakcija.
Već je poprilično kasno i jedino za što još imam snage je ponovni posjet tradicionalnom restoranu u hotelu, gdje se ovaj puta na nagovor konobara odlučujem za libanonski kebab koji mi je bio puno ukusniji od marokanske hrane večer prije i sit se vraćam u apartman.
30.12.2018. moj je zadnji dan u Fesu i nemam baš puno vremena. Vlak za Rabat kreće u 10.35 i sve što stignem je spakirati se, doručkovati i prošetati do željezničke postaje. Sama šetnja nije ništa spektakularno jer se krećem kroz dio grada koji sam već dobro upoznao.
Moram priznati da se prilično veselim putovanju vlakom jer ni sam ne znam što očekivati, no ispada da je putovanje vlakom u Maroku iznimno efikasno, vlakovi su uredni i točni i gotovo potpuno puni. Da bi se došlo do perona potrebo je proći kontrolu karata. Na svu sreću vlakova nema puno pa je gotovo nemoguće pogriješiti, što bi se na većem kolodvoru zbog natpisa na arapskom i francuskom vrlo jednostavno moglo dogoditi, a čini se da i osoblje vodi brigu u tome. Za oko tri sata vožnje, uz karakteristične marokanske krajolike stižem u Rabat što je tema drugog posta.
