Taormina, Sicilija

“Kad bi imali samo jedan dan vremena za upoznavanje Sicilije – bez imalo zadrške preporučio bih Taorminu. Taormina će Vam zavesti oči, um i maštu.” – Guy de Maupassant, francuski književnik

Za Taorminu nemam što drugo reći nego da je to bio šećer na kraju putovanja. Na fotografijama je djelovala lijepo, ali fotografije nisu mogle ni približno dočarati njenu energiju. Tu je smještaj na litici, otvoren pogled prema Jonskom moru, Etna u pozadini, starinski štih, simpatični lokali, ljubazni domaćini, gužva, život, povijest, sloboda, inspiracija… Sve ono što ljudski duh čini zadovoljnim, a uz fenomenalne klimatske uvjete zadovoljno će biti i tijelo. Dovoljno je spomenuti prosječnu temperaturu od 11 stupnjeva u siječnju i 26 stupnjeva u kolovozu.

Taormina se zlatnim slovima upisala na turističku kartu Europe još sredinom devetnaestog stoljeća, a njena energiju bila je izvor inspiracije brojnim umjetnicima svjetskog glasa koji su ovdje stvarali svoja svevremenska remek djela. Spomenimo samo da je islandski nobelovac Halldór Laxness u Taormini radio na jednom od svojih romana. Friedrich Nietzsche je na balkonu hotela Timeo napisao dijelove Zarathustre. O Taormini je pisao Ernest Hemingway, David Herbert Lawrence ovdje je stvorio svoje epohalno djelo, a Taormina je barem malim dijelom oblikovala i opus umjetnika kao što su  Tennessee Williams, Jean Cocteau, Jean Marais, Charles Webster Leadbeater te mnogi drugi.

Područje Taormine prvotno su nastanjivali drevni Sikuli, no njen urbani razvoj započeo je širenjem obližnjih grčkih kolonija u četvrtom stoljeću prije Krista. U to je vrijeme moćna Sirakuza opustošila obližnji Naxos čije se stanovništvo seli na područje današnje Taormine te ona počinje ubrzano rasti i dostiže brojku od čak 12000 stanovnika. U gradu je ubrzo uspostavljena tiranija, a značajna je 345. godina prije Krista kada u Taorminu iz Kartage dolazi vojskovođa Timoleont tražeći saveznike u borbi protiv Sirakuze. Tadašnji tiranin, Andromachus, priklonio se Timoleontu čime je zaštitio i grad i svoju vlast. Timeoleont je uspio poraziti Sirakuzu, no utjecaj Kartage tamo je potrajao svega četrdesetak godina. Vrlo brzo nakon Timoleontove smrti vlast u Sirakuzi preuzima moćni tiranin Agatokle koji zauzima Taorminu čime zauvijek prestaje njena neovisnost. Pod neposrednom upravom Sirakuze ostala je gotovo čitavo stoljeće, a 212. godine zajedno sa Sirakuzom potpada pod rimsku vlast.

Za vrijeme rimske vlasti u Taormini se ne događa ništa pretjerano značajno, u nekoliko je navrata bila poprište unutarnjih sukoba, a u starim se zapisima spominje kao važno gospodarsko središte, posebice u proizvodnji vina i mramora. U 4. stoljeću pada u ruke Vanadala, a u 5. stoljeću postaje dio Bizanta. Grad ostaje pod vlašću Bizanta do 902. godine kada ga preuzimaju i u potpunosti razaraju Arapi. Arapska vlast potrajala je do 1078. godine kada grad preuzimaju Normani.

Iako je arapska okupacija grada bila brutalna i krvava, kasnija arapska vlast prema Taormini je bila prilično naklonjena. Arapi donose nova znanja i običaje, što je povoljno utjecalo na razvoj grada. S druge strane, normansko preuzimanje nije bilo ni približno brutalno kao arapsko, a Normani su bili i prilično liberalni prema lokalnim običajima i samo su ih dopunili nekim svojim znanjima i iskustvima. Povijest grada nakon tog razdoblja prati povijest čitavog otoka u kojoj se Taormina ne spominje često, premda ju posjetilo više vladara Sicilije. Početkom 19. stoljeća u gradu se počeo razvijati elitni turizam i tu borave vodeća imena europske aristokracije, ali i umjetnici različitih profila uživajući u ljepotama i liberalizmu grada. Smatra se da je na stilsko razdoblje koje karakterizira prijelaz iz 19. u 20. stoljeće tzv. Belle Époque mondeni život Taormine imao značajan utjecaj.

Tijekom 2. svjetskog rata u Taormini se smjestilo sjedište njemačkog zapovjedništva zbog čega je grad pretrpio nekoliko razornih bombardiranja, no nakon rata vrlo se brzo obnovio i nastavio biti prijestolnica europskog elitnog turizma, posebice za vrijeme zimskih mjeseci. 1968. godine Siciliju je pogodio jaki potres, a Taormina se u strahu od negativnih posljedica na turističke rezultate okreće masovnom turizmu, što je imalo razoran učinak na grad. Masovni turizam lokalno stanovništvo nije moglo opsluživati te su prisutne značajne migracije iz različitih provincijskih sredina, a ti novi radnici nisu bili spremni tolerirati dekadenciju jet seta sedamdesetih. Taormina tako gubi svoje vjerne goste i svoj identitet. U fokus se stavlja profit, a ne kvaliteta i „la dolce vita“ seli u druge destinacije. Iako grad danas pokušava povratiti svoj identitet, vratiti zimski elitni turizam s početka prošlog stoljeća neće biti jednostavan zadatak.

U Taorminu dolazim vlakom oko 15 sati. Prvotno sam razmišljao da ću do centra grada doći pješice, no nisam bio ni približno svjestan 200 m visinske razlike između željezničke stanice i centra grada – nakon desetodnevnog putovanja za takav uspon naprosto nemam ni energije ni vremena. Alternativa je bila javni prijevoz, no na autobus bi trebalo čekati barem još pola sata te se s jednim njemačkim bračnim parom dogovaram o podjeli troškova taksija i za 5 eura vrlo elegantno stižem na trg Piazza San Antonio Abate gdje se kroz Porta Catania ulazi u staru gradsku jezgru. Ponovno se pokazalo koliko je svijet mali – i taj bračni par i taksist nekoliko su puta bili u Hrvatskoj. S tolikim su divljenjem govorili o našim obalnim destinacijama da je bilo nemoguće ne osjetiti izrazit domovinski ponos.

Pored gradskih vrata nalazi se jedna od najstarijih crkava u gradu, izvorno sagrađena 1330. godine i posvećena Sv. Antoniu Abateu, zaštitniku životinja, po kojoj je trg dobio ime. Crkva je prvotno sagrađena kako bi siromašno stanovništvo Taormine moglo upražnjavati vjerske potrebe bez miješanja s bogatijim građanima koji su koristili crkve unutar gradskih zidina. U bombardiranju 1943. godine gotovo je uništena, tako da danas možemo vidjeti njenu obnovljenu verziju. Iako neugledna, crkva je arhitektonski zanimljiva zbog spoja normanske gotike, bizantinske umjetnosti i baroka. U crkvi su trajno postavljene jaslice koje reproduciraju brojne spomenike grada.

Porta Catania u ovom obliku postoje od 1340. godine o čemu svjedoči uklesani datum, iako su vjerojatno puno starija. Do 1860. godine zvala su se Porta del Tocco, prema trgu Largo del Tocco (danas Piazza Giuseppe Buciunì) na koji se otvaraju. Na Largo del Tocco u normansko doba održavala su se javna okupljanja, zbog čega i naziv tocco što se doslovno može prevesti kao dodir ili susret.

Gradska vrata naslonjena su na palaču obitelji vojvode od San Stefana (Palazzo Duchi di Santo Stefano) sagrađenu u 14. stoljeću. Palačom dominira gotički stil s prepoznatljivim utjecajima normanske i arapske arhitekture, pri čemu se posebno ističe dekorativni friz. Palača je danas u vlasništvu grada i u njoj je smješteno sjedište zaklade posvećene kiparu Giuseppeu Mazzullu. Tu se često održavaju civilna vjenčanja te brojna kulturna događanja, a na prvom katu je stalna izložba Mazzullijevih djela.

Kroz Porta Catania ulazi se na glavnu gradsku ulicu Corso Umberto, a odmah na početku ulice, s moje lijeve strane nalazi se lijepo dekorirano stubište koje vodi do trga Piazza Carmine. Na tom se trgu nalazi barokna karmelićanska crkva (Santa Maria dei Greci) sagrađena 1662. godine po kojoj je trg dobio ime. Jednostavnog je pročelja, a danas se u njoj više ne održavaju mise, već se koristi kao izložbeni prostor. Piazza Carmine često služi kao pozornica za različite priredbe scenske i glazbene umjetnosti.

Nastavljam šetnju kroz Corso Umberto i brzo dolazim do trga Piazza Duomo. Samo ime trga govori da je ovdje smještena katedrala, no katedrala na ovom trgu nije jedina stvar vrijedna razgleda. Odmah na početku trga, s desne strane je stubište koje vodi do arheološkog muzeja smještenog u Palazzo della Badia Vecchia. Ta je gotička građevina iz 14. stoljeća u prošlosti služila kao obrambena kula, premda joj ime (u prijevodu stara Opatija) sugerira religioznu namjenu koja nije jasno istražena. Iako bi već sama palača bila zanimljiva, u pripadnom se muzeju mogu razgledati arheološki nalazi iz grčkog i rimskog razdoblja. Nažalost, uspon do muzeja je velik, pa sam ga odlučio preskočiti.

U središtu Piazze Duomo nalazi se barokna fontana iz 17. stoljeća. Fontana se sastoji od 4 kutna stupa koje nadvisuju morski konji iz čijih usta izlazi voda, a u središnjem je dijelu pijedestal s kipom kentaura. Zbog ta četiri stupa iz kojih izlazi voda čitava je instalacija poznata pod nazivom 4 fontane,  iako je danas u funkciji samo jedna.

S druge strane trga nalazi se katedrala Sv. Nikole. U ovih sam nekoliko dana vidio jako puno katedrala i u usporedbi s njima ova izgleda prilično neugledno. Izvorno je nastala u 13. stoljeću, a iako se nekoliko puta kroz povijest obnavljala zadržala je izvornu gotičku hladnoću. Izvana više podsjeća na obrambenu tvrđavu, nego na katedralu. Od dekorativnih elemenata na pročelju ističe se samo rozeta te renesansni portal sa figurama svetaca uklesanim u dovratnike. Slično dekorirani portali nalaze se i na bočnim stranama katedrale. Unutrašnjost obiluje dijelima sakralne umjetnosti, od kojih neka sežu još u bizantsko razdoblje. Kao najvažnije djelo ističe se poliptih Antonella de Salibe iz 1504. godine.

Taormina naprosto obiluje starim plemićkim palačama i samostanima koji su se početkom prošlog stoljeća pretvarali u restorane i hotele. Primjerice stari dominikanski samostan do kojeg se s Piazze Duomo može doći kratkom šetnjom kroz Via Damiano Rosso, pretvoren je još 1896. godine u jedan od najluksuznijih hotela u gradu – San Domenico Palace. Koliko je ovaj hotel značajan govori i činjenica da je u njemu održan summit G7 2017. godine na kojem je Donald Trump imao jedno od prvih sudjelovanja na globalnoj političkoj pozornici. Taj Trumpov posjet Taormini zapamćen je i u modnom svijetu budući je tada njegova Melania nosila Dolce & Gabbana jaknu vrijednu nevjerojatnih 51000 dolara što je ujedno i najskuplji komad odjeće kojeg je odjenula za vrijeme suprugova predsjedničkog mandata. Izbor ovog komada odjeće nije slučajan. Naime dvojac Dolce & Gabbana često je Siciliju izdvajao kao izvor svoje inspiracije, a u Taormini su, između ostalih mjesta i u ovom hotelu snimali jednu od svojih reklamnih kampanja. Za vrijeme summita u hotelu San Domenico odsjela je Angela Merkel, ali ona nije prva svjetski poznata gošća u povijesti ovog hotela. Tu su boravili Richard Strauss, Marlene Dietrich, Ingrid Bergman, Audrey Hepburn te mnogi drugi pripadnici A-liste svjetskog jet seta. U sklopu hotela djeluje restoran Principe di Cerami, nazvan prema plemićima koji su zgradu poklonili redovnicima. Hotel  San Domenico naprosto dio globalne povijesti, no u vrijeme mojeg posjeta čitav se kompleks renovirao tako da ga nisam mogao posjetiti niti izvana. Nakon renoviranja hotel će djelovati u sklopu jednog od najekskluzivnijih svjetskih hotelskih lanaca – Four Seasons Hotel.

Odmah nakon katedrale, s moje lijeve strane otvara se veliko stubište – Salita Palazzo Campoli koje vodi do istoimene palače sagrađene 1412. godine u gotičko-katalonskom stilu. U ovoj je palači šezdesetih godina prošlog stoljeća bio noćni klub, a kasnije je prešla u vlasništvo grada, renovirana je i prenamijenjena u veliki izložbeni prostor.

Nastavljam šetnju kroz Corso Umberto koji obiluje privlačnim malim lokalima, a kako od doručka nisam ništa pojeo ne mogu odoljeti domaćim arancinima (prženim kuglicama od riže). Osim lokala s brzom hranom i sladoledom te brojnih trgovina u  idućih nekoliko minuta šetnje kroz Corso Umberto ne nalazim na neku zanimljivu atrakciju sve dok se ispred mene ne pojave gradska vrata iznad koji je toranj sa satom –  Porta di Mezzo.

Ova gradska vrata danas se nalaze usred grada, ali u grčko-rimskom razdoblju zajedno s vratima Porta Catania tvorila su granice grada. U normansko doba, u 12. stoljeću vrata su dobila današnji oblik kule. Obnavljana su za španjolske vladavine u 17. stoljeću, a smatra se da je tada na kulu dodan sat i zvona koja zvone prilikom svakog izbora gradonačelnika. U samim vratima nalazi se mozaik Madone s djetetom nadahnut bizantskim stilom nastao 1966. godine kao replika freske sa svoda čiji se obrisi danas samo mogu nazrijeti.

Prolaskom kroz Porza di Mezzo dolazi se na veliki trg 9. Aprila. Taj datum za Taorminu ima veliko značenje. Naime 9.04.1860. u Taorminu su za vrijeme mise u katedrali stigle glasine da je Garibaldi u Marsali započeo s procesom ujedinjenja Italije. Vijest je bila lažna, budući je Garibaldi došao u Marsalu točno mjesec dana kasnije, no unatoč tome, stanovnici Taormine upravo taj datum smatraju važnim i posvećuju mu najljepši gradski trg.

Odmah s desne strane tornja sa satom smjestio se kultni kafić Wunderbar čiji su gosti svojevremeno bili primjerice Winston Churchill i Greta Garbo, ali za njegov kultni status najzaslužniji su Elizabeth Taylor i Richard Burton. Njihova bajkovita romansa o kojoj se još i danas priča započela je na snimanju filma Cleopatra u Rimu 1963. odakle su „pobjegli“ u Taorminu i Wunderbar je prvo mjesto na kojem su u javnosti viđeni kao ljubavni par. Cijene u Wunderbaru odgovaraju elitnoj klijenteli, iako prema recenzijama kvaliteta hrane i nije toliko elitna. No ono što goste privlači Wunderbaru, osim te energije glamura, definitivno je predivan pogled s terase.

Predivan pogled na Jonsko more je također važna komponenta ovog trga. S ovog se mjesta pogledom može obuhvatiti čitav zaljev u čijem je središtu Giardini Naxos – susjedna grčka kolonija. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je bilo mirno ribarsko selo, a razvojem masovnog turizma na ovom području zbog svojih predivnih plaža postao je turistička meka. S vidikovca se naziru i litice koje se  nevjerojatno strmo pružaju prema obali na kojima se u ulici Via Roma smjestio čitav niz starih vila u kojima su danas hoteli i restorani vrtoglavih cijena.

Uz kafić Wunderbar nalazi se jedna od najljepših crkava u Taormini – crkva Sv. Josipa (San Giuseppe). Crkva je sagrađena između 17. i 18. stoljeća kao sjedište bratovštine Duša čistilišta, a od 1919. njom upravljaju Salezijanci. Već pri prvom pogledu ističe se pristupno dvostruko stubište, zvonik, zanimljive konture pročelja te barokni ukrasi. Zanimljiv je i poseban kolorit ravne fasade dobiven kombinacijom bijelog, sivog i ružičastog kamena. Fasada je stupovima vertikalno podijeljena na tri dijela od kojih je srednji dio s portalom najbogatije ukrašen, a posebno se ističe veliki kip Krista Kralja smješten u prozoru ispod središnjeg timpana. Unutrašnjost je ukrašena štukaturama iz 18. stoljeća, a zanimljiva je i kupola s freskom te bogato uređen glavni oltar.

S druge strane trga, uz vidikovac, nalazi se crkva Sv. Augustina. Sagrađena je 1486.  kao crkva Sv. Sebastijanu, a 1530. dodijeljena je redu Sv. Augustina. 1886. godine crkva i pripadni samostan prema zakonu o oduzimanju crkvene imovine pripali su gradu i pretvoreni u knjižnicu s prvenstvenom namjenom čuvanja knjižne baštine ugašenih gradskih samostana. Na ravnoj fasadi nema puno dekorativnih elemenata, a stilski se može odrediti kao starogotička. Na vrhu zgrade ističe se mali toranj u koji je smješten zvonik.

S trga šetnju nastavljam kroz Corso Umberto. U ovom dijelu ulice nalaze se samo brojne trgovine i ugostiteljski objekti, a nakon 400 m dolazim do trga Largo Santa Caterina na kojem se također nalazi nekoliko značajnih turističkih atrakcija. Prva je crkva Sv. Katarine Aleksandrijske po kojoj je trg i dobio ime. Crkva je sagrađena u baroknom stilu u prvoj polovici 17. stoljeća, na dijelu ruševina malog rimskog kazališta Odeona čiji se ostaci mogu pogledati iza crkve. Odeon je godinama bilo u potpunosti zaboravljen, a ovi su ostaci otkriveni tek 1892. godine.

Pročelje crkve nije u najboljem stanju, a od ukrasnih elemenata ističe se samo portal obrubljen jonskim stupovima sa zanimljivim timpanom u koji je ukomponirano nekoliko sakralnih skulptura. Središnja skulptura u niši timpana napravljena je 1705. godine i prikazuje Sv. Katarinu. Simetriju pročelja narušava mali zvonik s lijeve strane. Uz crkvu se nalazi sakristija čije je pročelje ukrašeno školjkama – simbolima božice Afrodite. Vjeruje se da je taj ukras potekao od činjenice da je na ovom mjestu u grčko doba bio hram božice Afrodite. Crkva je početkom prošlog stoljeća bila u jako lošem stanju i 40 godina je stajala zatvorena, a tek nakon obnove 1977. počela se ponovno koristiti za bogoslužja. U zadnje vrijeme u ovoj se crkvi vrlo često održavaju vjenčanja.

U unutrašnjosti crkve se kao glavni dekorativni element pojavljuju bogato ukrašeni uvijeni štukaturni stupovi koji omeđuju oltare. U crkvi se nalaze i grobovi nekoliko plemića, a upravo je plemstvo i zaslužno za nastanak ove crkve. Naime, današnja kapucinska crkva do 16. stoljeća bila je posvećena Sv. Katarini, no crkvena vlast je tada prodaje kapucinima za 2000 forinti u cilju proširivanja samostana, a gradsko plemstvo crkvi donira isti iznos pod uvjetom da se unutar gradskih zidina sagradi nova crkva Sv. Katarine. Građani Taormine zbog toga još i danas ovu crkvu nazivaju Sv. Katarina unutar zidina, a na kapucinsku crkvu se referiraju kao na Sv. Katarinu izvan zidina iako je ona posvećena Sv. Anti Padovanskom.  Dio sakralne umjetničke baštine koja se nalazi u crkvi unutar zidina potiče iz te stare crkve koja je od ovog mjesta udaljena svega 200 m, a povjesničari umjetnosti na njoj ističu samo portale.

Neposredno uz crkvu Sv. Katarine na  Largo Santa Caterina smjestila se jedna od najljepših i najvažnijih plemićkih palača u gradu – Palazzo Corvaja. Ova je građevina izvorno nastala još za vrijeme arapske vlasti u 10. stoljeću, a značajnije je dograđena u 13. stoljeću tako da se na njoj mogu jasno vidjeti utjecaji arapske arhitekture ali i sicilijanske gotike. Palača je organizirana oko središnjeg dvorišta, ima četiri kata, a pročelja karakteriziraju prozori s dvostrukim lancetama podijeljeni stupovima. Palača je u počecima imala uglavnom obrambenu i političku namjenu, a u 15. stoljeću bila je ljetna rezidencija kraljevske obitelji. 1411. godine u njoj se održala i skupština sicilijanskog parlamenta zbog čega je palača dodatno uređena i dograđena. 1538. godine došla je u posjed plemićke obitelji Corvaja koja u njoj živi sve do drugog svjetskog rata, nakon čega prelazi u ruke grada. Palača je tada bila u jako lošem stanju i u njoj su živjele obitelji koje su za vrijeme rata ostale bez svojih kuća. Međutim, grad palaču vrlo brzo obnavlja i danas je u njoj smješten Muzej popularne umjetnosti i tradicije te gradski turistički ured.

Largo Santa Caterina otvara se na veliki trg Piazza Vitorio Emanuele II s kojeg se na kraju Corsa Umberto naziru druga gradska vrata – Porta Messina. Ova gradska vrata novijeg su datuma, točnije otvorio ih je kralj Ferdinand IV 1808. te su se u početku njemu u čast zvala Porta Ferdinandea. Vrata nemaju nekih posebnih umjetničkih ukrasa jedino se može zamijetiti inauguracijska ploča postavljena iznad portala. Na ovim vratima završava Corso Umberto na koji se nastavlja Viale San Pancrazio, a u daljini se nazire zvonik istoimene crkve.

Largo Santa Caterina otvara se na veliki trg Piazza Vitorio Emanuele II s kojeg se na kraju Corsa Umberto naziru druga gradska vrata – Porta Messina. Ova gradska vrata novijeg su datuma, točnije otvorio ih je kralj Ferdinand IV 1808. te su se u početku njemu u čast zvala Porta Ferdinandea. Vrata nemaju nekih posebnih umjetničkih ukrasa jedino se može zamijetiti inauguracijska ploča postavljena iznad portala. Na ovim vratima završava Corso Umberto na koji se nastavlja Viale San Pancrazio i u daljini se nazire zvonik istoimene crkve.

Crkva Sv. Prokopija (San Pancrazio) najstarija je crkva u Taormini nastala na ruševinama starog Jupiterovog hrama, čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti u zidovima crkve. Kršćanska bogoslužja u ovoj se crkvi služe još od vremena kad je Sicilija bila arapski emirat. Glavno pročelje crkve okrenuto je prema istoku i prikazuje monumentalni portal kojem se pristupa kratkim stepenicama, a iznad sakristije uzdiže se veliki zvonik. U sklopu portala skulpturama su prikazani elementi života Sv. Prokopija, biskupa u Taormini za vrijeme arapske invazije kada je i umro mučeničkom smrću. Crkvi prethodi veliko dvorište popločano opekom od crvene gline, ograđeno s deset okruglih lukova. Do početka drugog svjetskog rata ova je crkva bila često odredište hodočasnika. Crkva nije velika, ali je izuzetno bogato ukrašena, kako štukaturama i oltarnim ukrasima tako i različitim slikama. Nažalost, u vrijeme posjeta nisam bio svjestan njene važnosti za grad te sam se zadovoljio samo pogledom na zvonik.

Vraćam se do palače Corvaja gdje skrećem u Via Teatro Greco koja me vodi do glavne turističke atrakcije grada – starog grčkog kazališta. Ovo je kazalište jedna od glavnih turističkih atrakcija ne samo Taormine već i čitave Sicilije što prije svega može zahvaliti svojem dramatičnom smještaju na vrhu litice s pogledom na Etnu.

Kazalište je sagrađeno u 3. stoljeću prije Krista i jedino antičko kazalište koje je veće od ovog na Siciliji je ono u Sirakuzi. Kazalište u Taormini svoj umjetnički život živi i danas. Tu se održavaju svjetski poznati umjetnički i filmski festivali, a neke od najvećih svjetskih zvijezda kao što su Elton John, Bob Dylan, Sting, Santana, Paul Simon i Tony Bennett održali su ovdje koncerte. Zanimljivo je da se još uvijek vode prijepori radi li se o grčkom ili rimskom kazalištu. Osnovni građevni materijal za njegovu izgradnju bila je opeka što sugerira rimsko razdoblje, no njegov plan i raspored odgovaraju grčkom razdoblju, tako da se vjerojatno radi o grčkom kazalištu koje je značajnije obnovljeno za vrijeme rimske vlasti. Ono što ovo kazalište čini jedinstvenim je sačuvanost proscenija sa stražnjim zidom scene i njezinim dodacima, od kojih su u većini drevnih kazališta ostali samo tragovi. Izgradnja ovog kazališta govori i o razvijenosti antičke civilizacije koja je ovdje živjela. Naime, da bi se na ovom mjestu moglo izgraditi kazalište ovakve veličine bilo je potrebno ukloniti sto tisuća kubičnih metara stijena. Oblik potkove osigurava nevjerojatno akustiku iz bilo kojeg djela gledališta koje danas može primiti deset tisuća gledatelja. Iako se zaista radi o monumentalnom arheološkom spomeniku, kroz povijest je on ipak značajno devastiran i većina mramornih ukrasa je nestala, odnosno ugrađena je na druga mjesta u gradu.

Za moderne turiste važna je informacija da je ovo jedno od najinstagramatičnih mjesta na Siciliji, čemu prije svega pridonosi pogled na Jonsko more i Etnu. Ulaz se naplaćuje, no ulaznica košta svega nekoliko eura, a zaista se radi o must-visit atrakciji. U sklopu kazališta djeluje i mali arheološki muzej. Iako je samo kazalište fascinantno, svakako se treba zaustaviti i barem malo uživati u pogledu. S ovog se mjesta pruža pogled i na ostatke starog arapskog obrambenog dvorca smještenog na susjednom brdu.

Točno ispod kazališta, na obali mora, smješten je još jedan dragulj grada koji sam nažalost morao ostaviti za idući posjet. Radi se o malom otočiću, koji je s kopnom povezan malom trakom šljunčane obale, a koji se naziva Isola Bella. Iako se nesumnjivo radi o predivnom mjestu s plažom i predivno uređenim vrtom u kojem obitava nekoliko endemskih vrata flore i faune, otok je za Taorminu od posebnog povijesnog značaja. Dugo godina je bio u privatnim rukama, a upravo je prva vlasnica, ekscentrična škotska plemkinja Florence Trevelyan u Taorminu dovela glamur engleske aristokracije, ali se pobrinula i za zelene površine grada. Današnji gradski park koji se nalazi na litici ispod grčkog kazališta, a koji građani zovu La Villa razvio se upravo od vrta vile kojeg je Florence uredila. Do obale mora, pa i Isole Belle najjednostavnije se može doći koristeći žičaru čija se stanica nalazi u Via Luigi Pirandello – ulici paralelnoj s Via Teatro Greco.

Florence Trevelyan u Taorminu dolazi 1881. godine, a zanimljiv je trač da dolazak na Siciliju nije bio njen izbor, već ju je kraljica Viktorija istjerala iz Engleske zbog veze s budućim kraljem Edvardom VII. 1890. godine udala se za gradonačelnika Taormine i kupila Isolu Bellu – je li njen brak povezan s kupnjom otoka i danas je tema taorminskih soareja. Florence je o otočiću vodila posebnu brigu, posebno o vrtovima, a sagradila je tamo i manju kuću. Nakon njene smrti Isola Bella promijenila je nekoliko privatnih vlasnika, sve dok ga 1990. nije otkupila regionalna vlast i pretvorila ga u prirodni rezervat. Ekscentrični život Florence Trevelyan i njena povezanost s najvišim krugovima engleskog društva, kao i njen interes za umjetnike koje je izdašno financirala počeli su pretvarati Taorminu u vodeće mjesto elitnog turizma.

Ispod kazališta u Via Teatro Greco nalazi se još jedan simbol gradskog turizma – Grand Hotel Timeo čiju je ulogu najprije potrebno staviti u povijesni kontekst. U 17. i 18. stoljeću mladi Europljani viših staleža svoju punoljetnost započinjali su velikim putovanjem koje se nazivalo The Grand Tour. To putovanje je trajalo od nekoliko mjeseci, pa do nekoliko godina, obično je završavalo u Rimu ili Napulju. Oni željniji avanture produžili bi na jug te je Sicilija sve češće bila završna točka tog putovanja. Inspiraciju za svoja putovanja mladi toga doba često su tražili u Goetheovim dnevničkim zapisima izdanima pod naslovom „Putovanje Italijom.“ Goethe je vrlo slikovito opisao ljepote Italije, pri čemu je nekoliko odlomaka posvetio kazalištu u Taormini i nazvao ga „najnevjerojatnijim djelom prirode i umjetnosti.“ Taj Goetheov odlomak vjerojatno je od presudne važnosti za uključivanje Taormine kao neizostavne postaje Grand Toura. Dolazak plemstva u grad tražio je i luksuznije oblike smještaja što je Don Francesco La Floresta prepoznao kao dobru poslovnu priliku i 1850. počeo iznajmljivati sobe u svojoj kući koju je nazvao Timeo prema sinu tiranina Andromachusa. Kroz godine se Timeo počeo širiti i dobivati na reputaciji, a nakon što je 1896. godine njemački car počeo biti redovni gost hotela Timeo se upisao u zlatnu knjigu svjetskog turizma. Obitelj Floresta vodila je hotel do 1981. godine nakon čega je promijenio nekoliko vlasnika koji su ga značajno modernizirali, a danas je u vlasništvu kompanije Belmond i službeno se zove Belmond Grand Hotel Timeo.

Galerija gostiju hotela Timeo je zaista impozantna. Tu je nekoliko puta odsjeo engleski kralj Edvard VII, zatim i danas zvučna imena kao što su Klimt,  Bramhs, i Wagner. Britanski svestrani umjetnik David Herbert Lawrence u hotelu je živio četiri godine, a tu je nastalo njegovo najpoznatije djelo Ljubavnik Lady Chatterley – roman izuzetne umjetničke snage koji se često smatra najkontroverznijim romanom 20. stoljeća. Lawrence je tim romanom u književnost uveo, za to vrijeme tabuizirane eksplicitne opise seksa i opsceni rječnik. Bolju reklamu hotel nije mogao dobiti te sredinom prošlog stoljeća ovdje odsjedaju Greta Garbo, Cary Grant, Elizabeth Taylor, Sophia Loren, Audrey Hepburn, Jackie Kennedy, Salvador Dali, … imena koja su još i danas sinonimi jet seta. Hotel je zadržao svoju ekskluzivnost, a čak postoji i privatni pristup prostoru starog kazališta za zvijezde koje tamo nastupaju. Taj je prolaz koristio i Donald Trump za vrijeme summita G7 2017. godine. Trumpova administracija tada je zakupila čitavo krilo hotela. Za goste ovakvih hotela privatnost i diskrecija moraju biti usluge o kojima se ne raspravlja tako da detaljniji razgled hotela bez noćenja od nekoliko tisuća kuna nije moguć.

Kad se već spominju umjetnici značajni za razvoj turizma Taormine, posebice kontroverzni umjetnici kao što je bio David Herbert Lawrence, neizostavan je i njemački fotograf Wilhelm von Gloeden.  On je Taorminu učinio poznatom po svojim fotografijama nagih mladića – fotografijama čija, i za današnje pojmove, enormna eksplicitnost najbolje govori o liberalnom duhu grada. Glodenove fotografije u Taormini nastale su prije prvog svjetskog rata, a zanimljivo je da nije imao nikakvih problema s nalaženjem modela, a niti su modeli imali ikakvih problema zbog toga što su njihova potpuno naga tijela godinama bila izložena u izlozima suvenirnica grada. S njima problema nije imala ni krema europske aristokracije koja ih je vrlo rado kupovala unatoč svojim konzervativnim stavovima koje su njegovali u svojim domovinama – sada je potpuno jasno zašto se Taormina smatra ključnim gradom za umjetničke slobode koje karakteriziraju početak dvadesetog stoljeća, danas znan kao Belle Epoque. No svakako treba reći da taj stil života nikad nije napustio Taorminu, možda je u nekim razdobljima bio manje izražen, no sloboda umjetničkog djelovanja nešto je s čime se ovaj predivan grad i danas poistovjećuje. Iako je Dolce Vita šezdesetih godina prošlog stoljeća rođen u talijanskoj prijestolnici – Taormina je mjesto gdje se on živio punim plućima.

S grčkim kazalištem završio sam razgled glavnih turističkih atrakcija Taormine i još mi samo preostaje šetnja do željezničke stanice. Iako sam se od kazališta željezničke stanice mogao doći kroz Via Timoleone rutom koja vodi uz park La Villa ipak sam se odlučio za još jednu šetnju gradom i cestu kojom me taksi doveo do gradskih vrata, a u Corso Umberto probao sam još jednu tipičnu sicilijansku poslasticu – sladoled poslužen u briošu.

Centar grada je od željezničke stanice udaljen oko 4 kilometra, a pješačka staza kojom sam išao nevjerojatno je strma. No usput se zaista moglo uživati u predivnom pogledu na zaljev i Etnu.

Željeznička stanica bila je iznenađenje za sebe. Pri dolasku u grad koncentrirao sam se na transfer do centra grada i uopće nisam obraćao pažnju na ljepotu ovog zdanja. No kad se malo bolje razmisli – grad koji je ugošćavao europske vladare u vrijeme kada je željeznica bila glavno prijevozno sredstvo, morao je imati jednako tako reprezentativnu stanicu koju Taormina dijeli sa susjednim mjestom Giardini Naxos. Predivno dekorirana stanica više podsjeća na muzej nego na željezničku stanicu u funkciji i svakako je potrebno odvojiti malo vremena za njen razgled. Treba reći da je i ova željeznička stanica poslužila i kao filmski set za nekoliko filmova pri čemu je možda najupečatljivija scena s Al Pacinom i Diane Keaton iz trećeg dijela trilogije Kum.

17 je sati i moja sicilijanska avantura ulazi u svoje zadnje sate. Preostaje mi još sat vremena vožnje vlakom do stanice Cannizzaro u predgrađu Catanije i kratka šetnja do hotela. U hotel dolazim taman na večeru, a što drugo uzeti za zadnju večer na Siciliji nego neko lokalno jelo od tjestenine. Na preporuku konobara odlučujem se za tjesteninu Calamarata koja oblikom nevjerojatno podsjeća na pržene lignje, odakle i vuče naziv. Uglavnom se jede s morskim plodovima, no ja sam imao sreću da ju je hotel posluživao s pestom od krumpira, mahuna, pinjola i bosiljka – umak koji se vjerojatno stvorio iz neke kuharske pogreške jer ima pomalo komičan naziv „pesto sbagliato“ – no okus definitivno nije „sbagliato“ i nadam se da ću ga imati priliku probati opet.

Za zadnju večer na Siciliji htio sam se ponovno osladiti Cassatom al forno koju sam probao prvu večer u Palermu, no nažalost u restoranu je tu večer više nisu imali. Vjerojatno je moje razočarenje bilo toliko očito da su djelatnici hotela napravili nešto što ne mogu drugačije opisati nego engleskim nazivom above and beyond. Pola sata nakon što sam se vratio u sobu netko kuca na vrata – to je bila šefica recepcije i konobar koji na tanjuru nosi jedan veliki canollo i cassatu. Naručili su ih iz grada i donijeli mi ih u sobu kako bi umanjili moje razočarenje – to se zove turizam i zbog takvih gesti sam vjeran hotelskom lancu Marriott.

Nakon tog iznenađenja zaista je bilo lakše zaspati, ali kako imam let u 6 ujutro hotel mi je bukirao transfer do aerodroma za 4.00 što znači da nema puno spavanja. Nije potrebno naglašavati da je transfer bio točan u sekundu ni da me je na recepciji dočekao doručak u vrećici.

U gradu nema nikakve gužve te na aerodrom stižemo za 20 minuta. Kako sam među prvim putnicima gužve ni na sigurnosnoj kontroli nije bilo i već oko 5 sati pijem kavu čekajući da se otvori barem jedan free shop. Ryanair je kompanija s kojom sam dosta puta putovao i let nikada nije kasnio – tako je bilo i sada. Nešto manje od 90 minuta leta preko Tirenskog mora i u 8 sati već čekam brzi vlak u rimskoj zračnoj luci čime počinje moj četvrti posjet vječnom gradu ili prijestolnici svijeta kako se Rim često naziva.