Od glavnog rimskog kolodvora, Dioklecijanovih termi i skandalozne fontane na Piazza della Repubblica, do Borrominijeva remek dijela u Ulici četiri fontane i Berninijevih baroknih bravura na Piazzi Barberini nastalih u režiji kontroverznog pape Urbana VIII.
U mojim brojnim putovanjima najbolje se osjećam kada ponovno dođem u neku europsku metropolu. Tada više nisam opterećen razgledom glavnih atrakcija, već se usmjerim na neku tematsku šetnju, reflektiranje prethodnih posjeta, neke manje standardne atrakcije, zanimljivosti grada, … . U Rimu sam četvrti puta, a zanimljivo je da samu sva četiri puta u Rim došao otprilike u isto doba godine – zimi, oko novogodišnjih praznika. Definitivno ću ga morati posjetiti i u neko drugo godišnje doba.
Prvi puta sam u Rim doputovao 2007. godine u sklopu novogodišnjih praznika u Pisi. Tada mi je glavni grad Italije bio jednodnevni izlet i to prilično kaotičan izlet. U grad sam došao rano ujutro vlakom, htio sam vidjeti sve i vidio sam praktički sve, no uopće nisam uspio upoznati grad. Oslonio sam se na podzemnu željeznicu i jurio od jedne do druge atrakcije. Mogu reći da sam vidio Španjolske stube, Fontanu di Trevi, Koloseum, Piazzu Navonu i trg Sv. Petra u Vatikanu, no geografija grada i raspored ulica uopće mi nisu sjeli. S druge strane, kako se radilo o prvom danu nove godine grad je osjećao posljedice slavlja prethodne noći i ljepota grada doslovno je bila prekrivena smećem. Taj puta Rim mi nije sjeo.
Da bi Rimu dao novu šansu trebalo je proći ravno osam godina i to je bilo prvog dana 2015. godine. Te sam novogodišnje praznike posvetio najprije Napulju i okolici, a nakon toga sam došao u Rim i tu proveo iduća tri dana. Uspio sam detaljno razgledati Vatikan, no kako tada nisam bio u baš najboljoj fizičkoj kondiciji, za razgled grada oslonio sam se na turističke autobusne ture. Nažalost, energija grada iz autobusa se ne može osjetiti, a tada sam bio prisiljen i štedjeti na smještaju te sam se odlučio za hotel Sheraton koji je jako daleko od centra grada. Imao je hotel svojih prednosti, bio je kvalitetan i jeftin te jako blizu zračne luke, ali udaljenost od centra grada definitivno umanjuje doživljaj. Ukupni dojam je ovaj puta bio zaista bolji i već sam na povratku u avionu bio siguran da u Rim dolazim ponovno.
Rimu se ponovno vraćam dvije godine kasnije, nekoliko dana iza Božića 2017. godine, a to je bila prva postaja mojeg novogodišnjeg putovanja koje sam nastavio u Toskani i Azurnoj obali. U prethodna dva puta vidio sam sve najbitnije atrakcije, a sada sam odlučio uzeti od Rima ono što još nisam imao prilike – energiju grada. Godine života rade svoje, budžet mi više nije toliko ograničen, a i fizički sam u značajno boljoj kondiciji. Sve je to utjecalo na potpuno drugačije prioritete i u organizaciji puta i u izboru hotela. Sada mi je prioritet šetnja gradom i pozicija hotela koja odgovara tom cilju. Tako sam otkrio hotel Le Meridien Visconti za koji mogu reći da je pravi skriveni dijamant. Dio je grupacije Marriott kojoj ako ikako mogu nastojim ostati vjeran, dobar je omjer cijene i kvalitete, a od hotela do svih glavnih mjesta u gradu bez problema moglo se doći pješice. Primjerice, Vatikan je od hotela udaljen svega dvadesetak minuta lagane šetnje.
Ovaj me puta Rim zaista oduševio. Sve ono što sam prije prolazio autobusom prošao sam pješice, uživao u pogledima, božićnim dekoracijama, gužvi – jednostavno rečeno, uspio sam dobiti sve ono što mi je u prethodna dva puta nedostajalo. S velikom sam radosti bacio novčić u Fontanu di Trevi, nadajući se da je to garancija ponovnog posjeta gradu. I zaista nije trebalo čekati dugo, dvije godine kasnije, na početku 2020. stižem opet. Rim se naime pokazao kao optimalna zračna luka za povratak sa Sicilije, Hotel Le Meridien Visconti ima slobodnih soba i umjesto da odmah nastavim vlakom prema Trstu, vraćam se Rimu na još jednu noć. Let iz Catanije kretao je jako rano, a vlak za Trst idući dan jako kasno te sam dobio skoro 36 sati za evociranje uspomena i neka nova iskustva.
Obično na početku priče o destinaciji nekoliko rečenica posvetim povijesnom kontekstu, no kod Rima to zaista nije potrebno. Dobar dio školskog gradiva povijesti posvećen je Rimu i razgled grada svi možemo s razumijevanjem pratiti bez neke veće pripreme. Ono što bi jedino trebao objasniti je naslov ovog teksta i podsjetiti se na sedam rimskih brežuljaka: Palatin, Aventin, Kapitol, Celij, Viminal, Kvirinal i Eskvilin. Sada je jasno da će se prva etapa mojeg razgleda grada koncentrirati na brežuljke Viminal i Kvirinal.
Zašto baš Viminal i Kvirinal? Viminal je logičan početak za razgled grada budući je na njemu smješten željeznički kolodvor Termini. Okružuju ga Kapitol, Palatin, Eskvilin i Kvirinal, a za doći do hotela Le Meridien potrebno je krenuti u smjeru Kvirinala.
Viminal je najmanji rimski brežuljak i nazvan je po stablima vrba koje su nekad na njemu rasle. Prema većini turističkih vodiča Viminal ne obiluje nekim posebno važnim atrakcijama. Ono što odmah moram reći da je to daleko od istine. Možemo reći da atrakcija na Viminalu nema puno, možemo reći da i s vizualne strane Rim ima daleko privlačnijih stvari, no nikako ne možemo reći da je ono što se na Viminalu nevažno. Štoviše, uz gotovo svaku atrakciju Viminala veže se neka zanimljiva priča.
Kvirinal je najviši rimski brežuljak, nazvan prema bogu rata drevnih Sabinaca koji tu obitavali. Činjenica da se radi o najvišem brežuljku, daleko iznad nizina rezerviranih za niže slojeve društva, izdvojila je Kvirinal kao mjesto rezidencija crkvene i političke vlasti Rima. O povijesnoj važnosti ovog brežuljka dovoljno govori podatak da je tu primjerice smještena Kvirinalska palača (Palazzo del Quirinale), stara rezidencija papa, kasnije talijanskih kraljeva, a sada sjedište predsjednika Talijanske Republike. Ako je neka lokacija u povijesti bila privlačna aristokraciji, velika je vjerojatnost da će ona obitavati arhitektonskim draguljima uz čije se stanovnike vežu i povijesno važne i zanimljive pozadinske priče, a to se i kod ovog brežuljka pokazalo točnim.
No krenimo redom. Prije nego krene razgledavanje grada, u grad najprije treba doći. Kako sam već rekao, u Rim ovaj puta stižem avionom sa Sicilije, tj. Dolazim u zračnu luku Fiumicino prvim letom iz Catanije. Zračna luka Fiumicino nosi ime Leonarda da Vincija te se tako brzi vlak koji spaja zračnu luku i središnju željezničku stanicu zove Leonardo Express. Ovo je najjednostavnija i najbrža, no ne i najjeftinija veza između grada i zračne luke. Međutim, dugogodišnje iskustvo mi je pokazalo da na putovanjima jeftino često nije optimalno te bez imao razmišljanja vadim 15 eura i kupujem kartu za Leonardo Express. Vlak polazi svakih 15 minuta, vozi oko pola sata i već u 9.15 stižem na željezničku stanicu Roma Termini koja se nalazi na vrhu brežuljka Viminal.
Roma Termini ujedno je i prva točka mojeg razgleda grada. Za početak jedna zanimljivost o njenom nazivu. Većinu ljudi će riječ Termini asocirati na terminus, odnosno na tip željezničke stanice kojom vlakovi ne prolaze, već željezničke pruge iz svih smjerova na njoj završavaju. Kako su ostali gradski kolodvori prolaznog tipa, bilo bi logično pretpostaviti da je upravo to razlog zbog čega se ovaj kolodvor naziva Termini. Međutim naziv Termini ne odnosi se na terminus, već na dio grada, odnosno stare Dioklecijanove terme koje se nalaze u blizini.
Dioklecijanove terme bile su najveće od svih izgrađenih termi u rimskom svijetu. Njihova je izgradnja trajala od 298. do 306. godine, a da bi se dobio potreban prostor za njihovu izgradnju srušena je čitava četvrt grada i narušena postojeća mreža cesta. Za Dioklecijana se često kaže da je jedan od najuspješnijih rimskih careva, a upravo monumentalnost ovih termi možda najbolje opisuje snagu carstva za vrijeme njegove vladavine. No zanimljivo je da gradnju termi nije naručio sam Dioklecijan, već ih je u Dioklecijanovu čast dao izgraditi njegov suvladar car Maksimilijan, a završene su godinu dana nakon Dioklecijanove abdikacije i povlačenja u današnji Split.
Roma Termini sa svoja 32 perona najveći je željeznički kolodvor u Italiji i jedan od najvećih u Europi, a veličina kolodvora može se objasniti organizacijom željezničkog prometa u talijanskoj prijestolnici. Naime, na kolodvor Termini dolaze vlakovi iz svih smjerova, za razliku od primjerice kolodvora u Parizu i Londonu koji su orijentirani na samo jedan željeznički pravac.
Izgradnja prvog željezničkog kolodvora na ovom je mjestu započela još 1868. godine, a sredinom prošlog stoljeća poprima današnju veličinu i oblik. Ulaskom u novo tisućljeće u Rimu se očekivalo povećanje broja turista te je infrastruktura kolodvora obnovljena, a povećan je i broj pratećih sadržaja. Kolodvor se pojavio u nekoliko filmskih klasika, a film iz 1953. godine u kojem su glumile tadašnje holivudske zvijezde Jennifer Jones i Montgomery Clift ne samo da je kolodvor koristio kao kulisu već je uzeo i njegovo ime – Stazione Termini.
Roma Termini ima direktan pristup podzemnoj željeznici, gradskim autobusima i tramvajskoj mreži, a tu je i najveće taksi stajalište u gradu. Međutim, odlučio sam se ovaj puta kroz Rim kretati isključivo pješice te kolodvor napuštam kroz glavni izlaz koji vodi na trg Piazza dei Cinquecento. Trg je posvećen petsto talijanskih vojnika koji su poginuli u bici kod Dogalija 1887. godine, u ratu koji je tada vođen između Italije i Etiopije (cinquecento na talijanskom znači pet stotina).
18. svibnja 2011. na Piazzi dei Cinquecento postavljen je osebujni spomenik pape Ivana Pavla II. čiji je autor svjetski poznati talijanski kipar Olivier Rainaldi. Skulptura je izazvala mnoge kontroverze, a Rainaldija su uvelike prozivali zbog oskudne sličnosti sa svecem. Naime, osim što lice skulpture zaista nije prikazivalo papu s velikom točnošću (neki su čak vidjeli veću sličnost s Mussolinijem nego s Ivanom Pavlom II.), papa je na skulpturi bio odjeven u veliki ogrtač koji je s tri strane padao na tlo, tako da je na prednjoj strani ostajala groteskna rupa. Kipar je pokušao objasniti da je skulpturom, posebno ogrtačem, htio dočarati otvorenost Ivana Pavla II. prema svijetu te da sličnost lica u čitavoj kompoziciji uopće nije bitna. Negodovanje građana Rima bilo je ogromno, a značajan je dio uzrujanih prosvjednika u skulpturi vidio pisoar a ne kip sveca. Skandal je završio tako da su Rainaldija prisilili na intervenciju u skulpturi te danas na trgu stoji druga verzija kipa, s modificiranim ogrtačem i biskupskom kapicom, čime je značajno povećana sličnost lika na skulpturi s likom Ivana Pavla II. Popravak kipa umanjio je skandal, no kontroverze oko Rainaldove umjetničke poruke ostaju i dalje.
Nasuprot Rainaldijeva spomenika, na raskrižju s ulicom Via D’Azeglio, nalazi se neorenesansna palača Palazzo Massimo alle Terme, sagrađena krajem 19. stoljeća. Do šezdesetih godina prošlog stoljeća koristila se kao isusovačko učilište, a 1981. godine pretvorena je u dio Nacionalnog rimskog muzeja. U podrumu se nalazi zbirka dragulja, grobnih ukrasa i rimskog novca iz različitih razdoblja. U prizemlju i na prvom katu nalaze se grčke i rimske skulpture te impresivni sarkofazi i visoki reljefi. Na drugom katu izložene su iznimno dobro očuvane rimske freske, koje su glavni razlog posjete ovog muzeju, a tu je i zbirka mozaika iz drugog i četvrtog stoljeća. Osim u Palazzo Massimo alle Terme, Nacionalni rimski muzej djeluje na još tri lokacije, a jedna od njih smještena je na drugom kraju trga, s druge strane Rainaldijeva spomenika. Ta druga lokacija muzeja ostaci su već opisanih Dioklecijanovih termi. Ovaj puta je uz mene i kofer na kotačićima koji mi onemogućava ulaz u muzej, tako da će razgled Nacionalnog rimskog muzeja pričekati idući posjet gradu.
Piazzu dei Cinquecento napuštam ulicom Viale Luigi Einaudi gdje s moje lijeve strane stoji visoki egipatski obelisk uklopljen u spomenik poginulim vojnicima u već spomenutoj bici kod Dogalija. Zanimljiv je podatak da je Rim grad s najviše obeliska u svijetu, a stari Rimljani posebno su bili fascinirani egipatskim obeliscima i nisu žalili sredstva za njihovo prenošenje u Rim. Uzimajući u obzir tehnološke dosege toga vremena, ne znam fascinira li me više egipatska vještina njihove izrade ili rimska tehnologija njihova transporta. Ovaj je obelisk nastao u egipatskom Heliopolisu, a pronađen je krajem 19. stoljeća prilikom iskapanja u crkvi Santa Maria sopra Minerva i odmah je postao dio ovog spomenika. Na drugoj strani ulice nalazi se zgrada Odjela za obrazovanje Sveučilišta u Rimu u sklopu koje djeluje Muzej povijesti obrazovanja.
Nakon svega stotinjak metara dolazim na jedan od najpoznatijih i najupečatljivijih rimskih trgova – trg Piazza della Repubblica. Ovaj je trg sinonim za eksedru – arhitektonski element koji je kroz povijest imao različite implementacije, no gotovo uvijek ga je karakterizirao polukružni oblik na nekom istaknutom mjestu, najčešće na velikom otvorenom prostoru ili pak ulazu u građevinu od nekog većeg značaja. Upravo je eksedra drevnih Dioklecijanovih termi ovom trgu dala polukružni oblik, a do šezdesetih godina prošlog stoljeća i zvao se Piazza dell’Esedra. Krajem 19. stoljeća arhitekt Gaetano Koch, prateći konture stare eksedre, sagradio je dvije polukružne palače koje se danas prigodno nazivaju Palače Eksedre (Palazzi dell’Esedra) i dominiraju trgom. Glavni arhitektonski motiv ovih palača su arkade s okruglim lukovima i klasičnim motivima, a namjena im je uglavnom stambena i poslovna.
2000. godine u jednoj od palača uređen je luksuzni hotel s 238 soba koji se danas zove Anantara Palazzo Naiadi Rome Hotel. U popularnoj kulturi je ovaj hotel poznat po američkom glumcu Jamesu Gandolfiniju, najpoznatijem po kultnoj ulozi Tonija Soprana u televizijskoj seriji Sopranos. Naime, Gandolfini je 19.06.2013. u ovom hotelu doživio fatalni srčani udar.
Hotel Palazzo Naiadi je nazvan je prema Fontani najada (Fontani delle Naiadi) koja se nalazi u središtu trga. Najade su u mitologiji slatkovodne nimfe, gospodarice izvora i fontana, a kao i sve ostale nimfe pojavljuju se u obliku mladih žena. Rim doslovno obiluje fontanama, a one barokne, kao što je primjerice monumentalna Fontana di Trevi, spadaju među zaštitne znakove grada. Fontana najada je moderna fontana, nastala je početkom prošlog stoljeća i smatra se najljepšom rimskom fontanom novijeg doba te najvažnijim primjerom secesijske umjetnosti u Rimu.
Na mjestu Fontane najada, 1870. godine papa Pio IX. otvorio je jednostavnu fontanu bez skulptura koja je simbolizirala obnovu starog vodovoda Aqua Marcia. Radilo se o kružnom bazenu s velikim brojem mlazova vode usmjerenih prema središtu. 1888. godine fontanu je zbog uređenja ceste trebalo pomaknuti za nekoliko metara te se je tom prilikom ona potpuno redizajnirala i dobila je oblik koncentričnih kružnih čaša različite visine, ponovno bez ikakvih skulptura. Ta nova instalacija pokušala se oplemeniti gipsanim kipovima lavova, no to se nije pokazalo uspješnim i krenulo se u novi redizajn fontane koji je povjeren sicilijanskom kiparu Mariu Rutelliju. Rutelli je svoj rad završio 1901. godine, a radilo se o kompoziciji od četiri golišava ženska kipa koji prikazuju najade. Nimfa jezera prepoznatljiva je po labudu kojeg drži, nimfa rijeka leži na vodenom čudovištu, nimfa podzemnih voda leži na zmaju, a nimfa oceana jaše na konju. Kipove nimfi zalijeva voda iz prvog unutarnjeg bazena, a središnji je bazen zadržao izvorni dizajn fontane, s brojnim nizovima mlaznica usmjerenih prema unutra. Senzualan i lascivan položaj kipova, kao i sjaj prsatih tijela okupanih vodom bio je skandal neviđenih razmjera za konzervativne simpatizere Vatikana te je u početku oko fontane postavljena drvena ograda. Taj je čin toliko razljutio napredne građane Rima da je umalo rezultirao narodnim ustankom te je ograda uklonjena, a vatikanske struje morale su se pomiriti s novim okolnostima u kojima društvene norme imaju neke nove temelje. Na poseban je način podršku novim generacijama dala tadašnja talijanska kraljica Margherita. Došala je u kočiji i naredila kočijašu da tri puta zaobiđe fontanu iskazujući tako svoje zadovoljstvo.
Rušenjem ograde nisu prestali skandali oko nove fontane. Još uvijek je trebalo kipovima ukrasiti njen središnji dio pa je i taj posao povjeren Rutelliju. Rutelli se ovaj puta nije uopće iskazao i napravio je bizarnu kompoziciju tri tritona, jednog dupina i velike hobotnice koja nije najbolje prihvaćena među stanovnicima Rima te dobiva sarkastični naziv Fritto misto (mješavina prženog). Skulptura je uklonjena, a Rutelli dobiva priliku za popravak te stvara novu skulpturu koja prikazuje morsko božanstvo u vidu gole muške figure koja je zgrabila delfina, aludirajući na čovjekovu dominaciju nad prirodom. Ova je skulptura dobro prihvaćena i fontana 1914. konačno poprima oblik koji ima i danas.
Uz Muzej povijesti obrazovanja nalazi se Bazilika svete Marije od anđela i mučenika (Santa Maria degli Angeli e dei Martiri). Izgradnju ove crkve po nalogu pape Pia IV. započeo je 1563. renesansni genije Michelangelo Buonarroti pokušavajući u novu crkvu uklopiti ostatke Dioklecijanovih termi. Zanimljivo je da ova crkva nema prave fasade već je jednostavan ulaz smješten u jednoj od popločanih apsida glavnog prostora termi. Relativno nedavno umjetnička baština crkve obogaćena je djelima suvremene umjetnosti. 2006. godine poznati poljski kipar Igor Mitoraj napravio je nova brončana vrata i kip Ivana Krstitelja, a 2010. godine u dvorištu kompleksa otkriven je pet metara visok brončani kip Galilea Galileija kojeg je dizajnirao fizičar i nobelovac Tsung-Dao Lee. Ova je bazilika bila službena državna crkva Kraljevine Italije, a danas se koristi za mnoge ceremonije, posebice za pogrebe vojnika ubijenih u inozemstvu. U crkvi se nalazi i jedna znanstvena instalacija. Naime, početkom 18. stoljeća papa Klement XI. dao je napraviti sunčani sat unutar bazilike, a taj sat između ostalog jasno pokazuje meridijan koji prolazi kroz Rim. Linija meridijana dugačka je 45 metara, napravljena je od bronce obrubljene žuto-bijelim mramorom, a kao sunčani sat funkcionalna je i danas.
Bazilika svete Marije od anđela i mučenika od svojeg nastanka ima i ulogu titularne crkve, što je česta uloga rimskih crkava. Titularna crkva je institut koji seže u same početke katoličanstva, odnosno u doba kada su kardinali birani isključivo iz redova rimskih svećenika, pa su u skladu s tim imali vlastite matične crkve u Rimu. Kada se vremenom počelo birati kardinale izvan granica Rima, istovremeno im se dodjeljivala i neka rimska crkva, uz njihovu postojeću iz biskupije iz koje su došli. Upravo se te rimske crkve koje se dodjeljuju kardinalima zovu titularne crkve, no veza titularne crkve i kardinala više je simbolična. Drugim riječima, kardinal nema ni pravo ni obvezu upravljanja svojom titularnom crkvom, iako ju može pomagati kroz različita pokroviteljstva.
Na drugom kraju trga Piazza della Repubblica, na ulazu u ulicu Via Giuseppe Romita nalazi se Oktogonalna dvorana Dioklecijanovih termi. Izvorna namjena ove dvorane nije definitivno potvrđena, ali se pretpostavlja da se koristila kao tzv. frigidarij, odnosno hladna soba. Dvorana s kupolom je iznutra osmerokutna, a izvana četverokutna, a tijekom 17. stoljeća u njoj je bilo skladište žitarica. 1928. godine tu je otvoren planetarij koji prestaje s radom krajem prošlog stoljeća. Danas je dvorana dio Nacionalnog muzeja i koristi se kao izložbeni prostor, a smatra se da je to jedna od najbolje očuvanih struktura izvornih termi.
Polukružna struktura Palača Eksedre raspolovljena je širokom avenijom Via Nazionale koja je projektirana kao brza i ravna veza glavnog željezničkog kolodvora sa središtem grada, njena je izgradnja trajala zadnjih tridesetak godina 19. stoljeća. Upravo kroz Via Nazionale i napuštam Piazzu della Repubblica. Arhitektonsko okružje početka Via Nazionalle odgovara vremenu njena nastanka i uglavnom se sastoji od masivnih zgrada karakterističnih za drugu polovicu 19. stoljeća, a u dobrom dijelu tih grada smješteni su hoteli.
Odmah nakon raskrižja s Via Torino na lijevoj strani ulice nalazi se poznati hotel Quirinale, sagrađen krajem 19. stoljeća kao poslovni hotel orijentiran na posjetitelje obližnje palače Quirinale u kojoj je oduvijek bio smješten državni vrh, tada kralj, a danas predsjednik. Blizina rimske opere s kojom je hotel i fizički povezan, dovela je u njega kao goste vodeća imena povijesti opere kao što su Verdi, Mascagni, Puccini, Toscanini, Callas, Del Monaco i Caruso.
Stotinjak metara dalje, na raskrižju s Via Napoli nalazi se crkva Sv. Pavla unutar zidina (Chiesa di San Paolo dentro la Mura). To je anglikanska crkva sagrađena krajem 19. stoljeća i prva nekatolička crkva sagrađena u Rimu nakon ujedinjenja Italije. Napravljena je u neogotičkom stilu, a njen zaštitni znak je šarena fasada na kojoj se crvena opeka izmjenjuje sa sedrom. Značajna je i po svojem zvoniku s 23 zvona, a zbog izvrsne akustike u njoj se često održavaju koncerti klasične glazbe.
Via Nazionale napuštam na idućem raskrižju i skrećem desno u Via delle Quattro Fontane (ulica četiri fontane), tu negdje i s teritorija Viminala prelazim na teritorij Kvirinala. U prvih tristo metara ulice nema ništa zanimljivo sve dok ne dođem do raskrižja s ulicama Via del Quirinale i Via Venti Settembre na kojem se nalaze te četiri fontane po kojima je ulica dobila ime.
Nastanak ove četiri fontane vezan je uz 1587. godinu, kada je završila je obnova antičkog vodovoda preimenovanog u Acqua Felice po papi Sikstu V. za čijeg je pontifikata obnova završila. Naime, papa Siksto V. se prije preuzimanja papinske dužnosti zvao Felice Peretti, odakle slijedi naziv Felice. Papa je otvaranje vodovoda odlučio obilježiti uređivanjem fontane, na ovom za to doba iznimno važnom raskrižju. Prometna situacija nije dozvoljavala postavljanje fontane u središtu raskrižja, što je dovelo do ideje četiriju fontana – po jedne na svakom kutu raskrižja. Fontane su uz pomoć privatnih donacija izgrađene između 1588. i 1593.
Nisu poznati ni projektanti ni kipari koji su radili na fontanama, no te četiri fontane čine vrlo skladnu kompoziciju: dvije bradate muške figure alegorije su rijeka, rimskog Tibera i firentinskog Arna, a okrenute su prema dvjema ženskim figurama koje predstavljaju božice Dijanu i Junonu. Muške figure simboliziraju Rim i Firencu, a Diana i Junona simboli su vjernosti i čvrstoće. Sve figure leže na bokovima, dok se voda slijeva u male polukružne bazene. Tiber i Junona imaju bogato ukrašene pozadine, pozadina Arna je nešto skromnija, a Dijana uopće nema pozadinu. Dijanin bazen sadrži heraldičke znakove pape Siksta V (zvijezda i glava lava), a i drugi heraldički amblemi pape Siksta mogu se vidjeti na toj fontani – mjesto na kojem izlazi voda oblikovano je kao tri planine, a Dijana u ruci drži kruške.
Na fontanu Tibera naslanja se Crkva Svetog Karla kod četiri fontane (Chiesa di San Carlino alle Quattro Fontane). Crkvu je sredinom 17. stoljeća projektirao čuveni arhitekt Francesco Borromini i to je bilo njegovo prvo samostalno djelo. Borromini je bio učenik renomiranog umjetnika Carla Maderne, a upravo ga je ova mala crkva nastala na vrlo skučenu prostoru, lansirala među vodeće umjetnike baroka. Nažalost Borrominijev genij nije bio adekvatno prepoznat za vrijeme njegova života, a tome su vjerojatno uvelike pridonijele njegove teške unutarnje borbe koje su ga činile teškim za suradnju. Crkvu karakterizira izrazito razigrana konkavno-konveksna fasada kojom dominiraju korintski stupovi i skulpture te iznimno dekorativna i kompleksna unutrašnjost. Povjesničari umjetnosti ovu crkvu ubrajaju u remek-dijela baroka koja su imala jak utjecaj na razvoj umjetnosti.
Nastavljam dalje kroz Via delle Quattro Fontane i nakon stotinjak metara dolazim do jedne od najljepših rimskih baroknih palača – palače Barberini. Za izgradnju ove palače zaslužan je pomalo kontroverzni papa Urban VIII. rođen kao Maffeo Barberini. Odgajan u aristokratskom duhu, finih manira i izrazita hedonizma smatrao je da njegova obitelj treba imati rezidenciju koja odgovara njegovoj papinskoj tituli. Kada je postao papa, 1623. godine odmah je započeo s izgradnjom nove obiteljske rezidencije za koju je odabrao prostor stare Ville Sforza, praktički u susjedstvu tadašnje papinske rezidencije u Kvirnalskoj palači.
Pogledamo li ponašanje današnjeg pape Franje teško je povezati papinsku titulu sa snobizmom Urbana VIII., no priča počinje biti jasnija ako se prisjetimo da u to doba papina jurisdikcija nije bila ograničena samo na Vatikan, već je papa bio monarh Papinske države koja je obuhvaćala veći dio središnje Italije. Drugim riječima papa se nije trebao brinuti samo za religijska pitanja već mu je značajan dio dnevnih aktivnosti bio usmjeren i na sekularno funkcioniranje monarhije. Uzimajući to u obzir, prirodno je da se u nekim situacijama ponašao kao i svaki drugi sekularni monarh.
Takav status Papinske države potrajao je do ujedinjenja Italije 1870. godine kada sekularna jurisdikcija papa praktički nestaje, a i geografski je svedena samo na područje današnjeg Vatikana. U to je vrijeme pontifikat imao papa Pio IX., koji je nerado, ali mirno prepustio vlast, povukao se u Vatikan i sam sebe proglasio zatočenikom. Trebalo je proći 60 godina i četvorica papa da bi se Lateranskim ugovorima riješilo tzv. rimsko pitanje, odnosno da Vatikan dobije suverenitet koji ima danas, a da s druge strane pape prihvate svoju novu, praktički nepostojeću ulogu u sekularnom životu Rima.
Dizajn nove rezidencije obitelji Barberini papa Urban VIII. prepustio je Carlu Maderni i njegovom tadašnjem učeniku Borominiju. Maderna je papi Urbanu predložio dva arhitektonska koncepta. Prvi je bio klasični renesansni četverokutni oblik, a drugi je bio do tada praktički neviđeni tlocrt u obliku slova H za koji se papa u konačnici odlučio. Palača ima 187 soba, a kao najvažniji umjetnički elementi ističe se monumentalno helikoidalno stubište, prozori u lažnoj perspektivi, skriveni vrt palače te brojne freske.
Maderna je umro prije nego je palača bila završena, a papa završetak radova povjerava kiparu Gianu Lorenzu Berniniju, svojem štićeniku te Borominija u potpunosti izbacuje iz projekta. Taj je događaj vjerojatno odredio sudbine dvojice arhitekata i njihovo doživotno rivalstvo. Berninijev genij nastavio se razvijati na monumentalnim papinskim narudžbama, dok se Boromini morao zadovoljiti nešto manje monumentalnim projektima kardinala i upravitelja samostana. Monumentalnost Berninijevih poslova za života mu je osigurala neprikosnoveni zvjezdani status koji je Boromini ostvario tek posthumno. Nažalost, Boromini je dobar dio života proveo žudeći za lovorikama i ta žudnja ga je vrlo vjerojatno i otjerala u suicid. No kasnije analize i Madernu i Borominija i Berninija izdvajaju kao začetnike barokne arhitekture i skulpture, pa tako papu Urbana VIII. i njegovu palaču na neki način možemo smatrati pokretačima barokne umjetnosti. Rivalstvo Borominija i Berninija i danas je predmet istraživanja mnogih povjesničara umjetnosti, a možda je upravo to rivalstvo bilo izvor inspiracije i jednog i drugog umjetnika.
Papa Urban VIII. često se može naći na popisu kontroverznih papa. Njegovu je vladavinu obilježio izraziti nepotizam, a jedan od najmračnijih trenutaka njegova pontifikata je dan kada je optužio za herezu i stavio u kućni pritvor svog osobnog prijatelja Galileja. Galilejev zločin bilo je podržavanje danas neospornih kopernikanskih znanstvenih razmišljanja, što je i sama crkva kasnije osudila, no bitno je reći da je Vatikanu za priznavanje pogreške u tom slučaju trebalo više od tri stoljeća. No s druge strane Urban VIII. bio je ljubitelj i pokrovitelj umjetnosti te je itekako zaslužan za ljepotu Rima kojoj se divimo i danas, četiri stoljeća kasnije. Nažalost, ta njegova želja za uljepšavanjem grada uništila je brojne antičke spomenike. Primjerice, brončane grede Panteona pretopio je za topove dvorca San Angelo i nadstrešnicu bazilike Sv. Petra, a dijelove Koloseuma iskoristio je pri gradnji svoje palače. Upravo stoga je i nastala izreka Quod non fecerunt barbari, fecerunt Barberini (Što ne učiniše Barbari, učini Barberini).
Palača Barberini krajem 18. stoljeća prelazi u portfelj obitelji Colonna u koju se udala Cornelia Costanza Barberini, zadnji potomak obitelji Barberini. Financijski problemi obitelji Barberini-Colonna utjecali su na rasprodaju većeg djela izvornih umjetnina iz palače, a prodana je čak je i knjižnica. Knjižnicu otkupljuje Sveta stolica i ona je jedan od temelja današnje Vatikanske knjižnice neprocjenjive vrijednosti. Kada se više nije imalo što prodati, obitelj je palaču podijelila u više stambenih rezidencija i iznajmljivala ih rimskoj aristokraciji. Time je palača nepovratno izgubila svoju prvotnu monumentalnost.
Potomci obitelji Barberini-Colonna ipak su ostali živjeti u palači, odnosno u jednom njenom manjem dijelu, sve do pedesetih godina prošlog stoljeća kada je konačno prodaju državi. Republika Italija u Palači Barberini 1953. godine otvara novu Nacionalnu galeriju antičke umjetnosti, točnije novi ogranak te galerije. Naime, Nacionalna galerije antičke umjetnosti postojala je još od 1895. i smještena je u palači Corsini koja se nalazi na drugoj obali Tibera, no početkom stoljeća nekoliko plemićkih obitelji svoju umjetničku baštinu donira galeriji i za smještaj te ogromne količine novih eksponata jedna palača nije bila dovoljna. Tada se pojavila palača Barberini kao savršena lokacija za novi ogranak galerije. Vjerojatno bi i sam papa Urban VIII., kao ekstremni ljubitelj umjetnosti bio zadovoljan novim životom njegove voljene palače.
Uz palaču Barberini vežu se i neki važni događaji iz moderne povijesti i popularne kulture. U njoj je 4. studenoga 1950. potpisana Europska konvencija o ljudskim pravima, a njena fasada poslužila je kao jedna od kulisa filma Praznik u Rimu iz 1953. koji je Audrey Hepburn vinuo u zvjezdane vode.
Palača Barberini dobila je 1634. godine jedan važan dodatak u svojem dvorištu – kazalište Barberini, koje je za vrijeme pontifikata pape Urbana VIII. igralo značajnu ulogu u kulturnom životu Rima. Nakon njegove smrti obitelj Barberini pada u nemilost novog pape Inocenta X., zbog čega su na neko vrijeme bili prisiljeni napustiti grad te kazalište prestaje s radom. Kasnije je bilo je nekih neuspjelih pokušaja revitalizacije kazališta, a u 18. stoljeću konačno prestaje njegova umjetnička funkcija i pretvara se u skladište. 1932. godine kazalište se ruši radi izgradnje današnje ulice Via Barberini, a na njegovom se mjestu gradi novo kino koje je još uvijek otvoreno i zove se Multisala Barberini.
Detaljniji razgled kompleksa palače Barberini i pripadnog muzeja ostavit ću za neki od idućih posjeta Rimu, a sada nastavljam dalje ulicom Via delle Quattro Fontane koja se otvara na ogroman trg koji isto nosi ime obitelji Barberini.
Na mjestu Piazze Barberini do 17. stoljeća bile su livade i pašnjaci, a danas je to važno prometno čvorište s kojeg se račva čak sedam ulica. Tu počinje i jedna od najpoznatijih rimskih ulica – Via Veneto. Ovu je ulicu proslavio Fellinijev filmski klasik La Dolce Vita (Slatki život), čija je radnja upravo u nju smještena. Nakon premijere filma u Via Veneto slijevaju se brojne holivudske i talijanske zvijezde i u njenim hotelima i barovima proživljavaju svoje slatke živote. Taj glamur i danas u ovu ulicu privlači horde turista.
U središtu Piazze Barberini je Berninijeva Fontana del Tritone. Kao i kod drugih Berninijevih djela i kod ove je fontane vidljivo virtuozno oblikovanje mramora, a središnji kip Tritona ističe se svojim energetskim nabojem i dinamikom tijela. Inače, triton je mitološko biće – u gornjoj polovici čovjek, a u donjoj riba, sin Posejdona – boga mora.
Bernini je oblikovao izrazito mišićavog Tritona, koji oslonjen na veliku školjku puše u rog iz kojeg izlazi voda. Tritona i školjku podupiru četiri delfina otvorenih usta, a na prednjoj i stražnjoj strani fontane mogu se uočiti tri pčele – heraldički simbol pape Urbana VIII. koji je fontanu naručio. Zanimljivo je da ova fontana Berniniju nije bila plaćena novcem već pravom na korištenje vode iz akvadukta Acqua Felice. Uz ovu fascinantnu fontanu vezan je i jedan morbidan gradski običaj – uz nju su do 18. stoljeća gradske vlasti izlagale tijela nepoznatih mrtvaca čekajući da ih netko identificira.
Rimske fontane većinom su građene kao mjesta na kojima je stanovništvo uzimalo vodu, no Fontana del Tritone za tu namjenu nije bila previše praktična što je kod okolnog stanovništva izazivalo negodovanje. Stoga papa Urban VIII. od Berninija naručuje još jednu fontanu za ovaj trg s naglaskom na upotrebljivost, a ne na estetiku. Ta druga fontana zove se Fontana pčela (Fontana delle Api) budući su joj Urbanove tri pčele temeljni umjetnički motiv. Do 1870. godine bila je smještena na početku ulice Via Sistina, ali se ta njena lokacija pokazala problematičnom za promet na trgu. Zbog toga je demontirana i u skladištu je provela pola stoljeća kada je ponovno postavljena, ali sada na početak ulice Via Veneto, nažalost s vrlo malo originalnih dijelova.
Na trgu se nalazi i poznati hotel Bernini koji se u vrijeme svojeg otvaranja 1874. zvao Bristol. Hotel je 1973. godine kupila hotelska grupacija Sina te danas nosi naziv Sina Bernini Bristol. U vrijeme svoje izgradnje to je bio najmoderniji hotel u Italiji koji je, između ostalog, među prvima ugradio hidraulični lift i brzo je postao poznat među svjetskom aristokracijom. Među njegovim prvim gostima su brazilski car te prinčevi Njemačke, Rusije i Grčke. Engleska kraljica Elizabeta II. odsjela je u hotelu Bernini, ali i mnoga druga poznata imena iz moderne povijesti kao što su Onasis ili Rockfeller. Pozicija hotela na brežuljku Kvirinal osigurava predivan pogled sa terase na krovu hotela, što i danas privlači brojne pripadnike svjetskog jet seta. U hotelu Bernini odsjeli su i protagonisti poznatog romana Dana Browna Anđeli i Demoni. Fontana del Tritone s hotelom Bernini Bristol u pozadini jedan je od najčešćih motiva turističkih fotografija Rima.
Na Piazzi Bernini završavam ovu prvu etapu šetnje Rimom. Sada slijedi spuštanje niz obronke Kvirinala, a zatim jedna od najpoznatija atrakcija Rima – Piazza di Spagna i Španjolske stube. No prije nego krenem dalje, uzet ću si pravo na desetak minuta slatkog života uz jedan nadahnuti kapučino. Nevjerojatno, ali Piazza Bernini baš ne vrvi lokalima tako da je između svega par opcija izbor pao na onaj s najboljim pogledom – Caffe Bernini Gusto. Što tiče cijene – prava rimska, a što se tiče kapučina – moglo je i bolje. Ali lokacija u času ispire svako nezadovoljstvo.