Iako mi je London jedna od najdražih metropola, moram priznati da su me u mojim dosadašnjim posjetima Velikoj Britaniji uvijek fascinirali manji gradovi te tako i ovo putovanje započinjem izvan Londona u pokrajini Wessex. Wessex mi nije nepoznanica, u prošlim sam posjetima bio u Bathu i moram reći da me je taj grad oduševio. Predosjećam da će slično biti s putovanjem u Bristol i nisam se prevario.
Na put krećem 04.10.2019. kasnim letom iz Venecije tako da sam prvi dan upoznao samo aerodrom i relativno buran noćni život hodajući od autobusne postaje do hotela. Od aerodroma do centra grada vozi frekventna i brza autobusna linija te praktički nema potrebe za taksijem što se i vidjelo budući ispred aerodromske grade nije bilo niti jednog.
U centar Bristola došao sam oko 23 sata i do hotela mi je trebao još dvadesetak minuta hoda, nešto kroz grad, nešto kroz Castle Park. Moram priznati da sam osjećao malu nelagodu oko hodanja kroz park noću, no to se pokazalo potpuno neopravdano – sve je zaista sigurno i ne treba imati nikakvog straha.
Kao i inače vjeran sam Marriottu te se odlučujem za hotel Bristol Marriott City Centar. Hotel nije najnoviji, no dobro je održavan, ima bazen i mogu reći da sam s obzirom na prilično povoljnu cijenu bio jako zadovoljan.
Nakon tipičnog moćnog engleskog doručka s kobasicama, jajima i grahom krećem u razgledavanje grada. Prva mi je postaja bristolska katedrala do koje dolazim praktički istom rutom koju sam prošao noć prije.
Katedrala potječe iz 12. stoljeća, no dograđivala se stoljećima, a konačno je završena tek u 19. stoljeću. Arhitektonski je to tipični primjer engleske dekorativne gotike i nije mi prva takva crkva koju sam vidio. Oduvijek me fascinira monumentalnost gotičkih katedrala što je bio slučaj i s ovom. Kako sam došao rano ujutro imao sam čast uživati u njenoj mistici u potpunoj privatnosti.
Nakon katedrale na redu je prekrasan, ali jako brdovit park Brandon Hill u kojem se nalazi jedan od simbola Bristola – toranj posvećen Johnu Cabotu. Toranj je visok 32 metra, a sagrađen je krajem 19. stoljeća u čast četristote godišnjice Cabotove ekspedicije u kojoj je iz Bristola doplovio do Kanade.
Zbog nedostatka vremena, ali i priličnog uspona do tornja se nisam penjao, no sasvim je lijepo iskustvo bila i šetnja kroz park, a bilo je to i značajno sociološko iskustvo. Park je bio prepun iznimno ljubaznih šetača pasa koji su me redom pozdravljali kao da se znamo godinama.
Nakon šetnje kroz park na redu je Clifton i još jedan popriličan uspon kroz ulicu Clifton Hill. Clifton je gradić koji se danas smatra predgrađem Bristola. Usput prolazim uz nekoliko predivnih primjeraka povijesne engleske urbane arhitekture.
Kad sam se napokon popeo do Cliftona prva mi je postaja ulica The Mall i njen ogranak The West Mall koje turistički vodiči navode kao jedne od najljepših primjeraka georgijanske urbane arhitekture – u principu niz gotovo jednakih kuća, ali zgodno za pogledati. Međutim Clifton me oduševio zbog nečeg drugog – atmosfere. Sve je prepuno malih obrtničkih radnji, frizerskih salona, trgovina, kafića, … puno je lokalnih ljudi koji te usluge zaista i koriste. Svi su ljubazni, razgovorljivi, pozdravljaju – jednostavno kao da si postao dio te divne zajednice u kojoj je život očito iznimno ugodan.
Nastavljam do cliftonske zvjezdarnice s koje se pruža nevjerojatan pogled na jednu od najvećih atrakcija Bristola – ovjesni most iznad kanjona rijeke Avon koji spaja Clifton i Leigh Woods. Osim što je vizualno atraktivan on predstavlja i simbol modernog inženjerstva, svojevrsni hommage svojem konstruktoru Isambardu Kingdomu Brunelu. Ovaj je most i dio suvremene kulture – preko njega je u niskom letu na svojem zadnjem putovanju 2003. preletio simbol zrakoplovstva – Concorde, a s njega je 1979. godine napravljen i prvi moderni bungee jumping.
Prelazim most i spuštam se uz rijeku Avon do otoka Spike koji razdvaja rijeku i bristolsku luku. Odmah pri dolasku u luku nailazim na veliku skupinu veslača koji tamo treniraju, a u oko mi upada niz šarenih viktorijanskih kuća na obroncima Hotwellsa i Cliftonwooda na suprotnoj obali.
Moja sljedeća postaja je SS Great Britain – jedan od najmodernijih parobroda svojeg vremena, tj. sredine 19. stoljeća. U danima svoje najveće slave spajao je Bristol i New York u svega 14 dana putovanja, a konstruirao ga je tko drugi do Isambard Kingdom Brunel. Brod je svoju karijeru završio na Falkladskim otocima gdje je potopljen ležao od 1937. do 1970. kada ga Sir Jack Arnold Hayward otkupljuje i vraća u Bristol na onaj isti suhi dok na kojem je i nastao te ga pretvara u muzej.
SS Great Britan vjerodostojno prikazuje život na putničkom brodu svog vremena, svu rakoš i bijedu u kojem su ljudi tog vremena živjeli. Muzej je toliko detaljan da su se čak potrudili implementirati i autohtone zvukove i mirise (npr. u brodskoj kuhinji i strojarnici). Zaista vrijedan uvid u nekadašnji način putovanja koji je danas praktički nezamisliv, kako vremenski tako i komforom.
Nakon starog parobroda na redu je muzej koji priča priču grada – M Shed. Ulaz u muzej se ne naplaćuje, a kroz moderne prezentacije prikazana je duga povijest Bristola. Muzej organizira i vožnju lukom u povijesnim brodovima.
Dok se šetam lukom uočavam i predivne nekretnine koje mahom imaju nevjerojatan pogled na luku i nastavljam do zadnje atrakcije koja mi je u planu – crkva St. Mary Redcliffe.
St. Mary Redcliffe je anglikanska crkva građena od 12. do 14. stoljeća dekoriranoj u gotičkom stilu. Nešto je manja od katedrale i moram priznati da me njen šarm dojmio, Posebnu ulogu imaju i njenih 15 zvona koja su zvonila za vrijeme mojeg čitavog posjeta. U crkvi djeluju volonterke koje s puno entuzijazma pomažu posjetiteljima u razgledavanju.
Vrijeme mi polako istječe pa se polako vraćam u hotel gdje taman imam vremena isprobati bazen nakon čega krećem na željezničku postaju Temple Meads i u 14.41 sjedam na vlak za Gloucester.
U Gloucester sam se uputio zbog samo jednog razloga, a to je katedrala. Jesam ljubitelj gotičkih crkava, no s trećom u danu već polako dolazim do granice razumnog. No ova katedrala mi je zanimljiva zbog nečeg drugog, a to je njen klaustar koji je poslužio kao kulisa za snimanje meni dragih filmova o Harry Potteru, točnije klaustar je glumio hodnike dvorca Hogwards. Katedralu nisam uspio vidjeti jer se taman održavala misa, no ono zbog čega sam došao – klaustar – jesam. I moram reći da je zaista i impresivan i mističan.
Poslije šetnje Gloucesterom vraćam se na željezničku stanicu i čekam vlak za svoju sljedeću destinaciju – Oxford.