Kada se čovjek umori od Londona – umori se od života.
Samuel Johnson, engleski književnik
Nakon dana u Cambridgeu potpuno mi je jasno odakle su Newton i Hawking crpili svoju inspiraciju. Cambridge je mjesto gdje se znanost naprosto osjeti u zraku. No nije Engleska samo Cambridge – puno je tu stvari za vidjeti i doživjeti, a sada je na redu London. Ovo je moj treći posjeti Londonu i dijelom ću ga iskoristiti za evociranje uspomena, a dijelom za neke stvari koje u prijašnjim putovanjima nisam uspio vidjeti.
Vlak iz Cambridgea dolazi na postaju Kings Cross te svoje razgledavanje započinjem s poznatim peronom 9 i ¾. Naravno da ovaj peron postoji samo u knjigama i filmu o Harryju Potteru no ponekad je dobro malo se prepustiti mašti. Naime na Kings Crossu postoji trgovina posvećena liku Harryja Pottera i uz nju je napravljen ulaz na ovaj magični peron ispred kojeg se nalazi ogromna gužva, naravno ne putnika Hogwarts Expressa već horde turista željnih dobrog storija na društvenim mrežama. Zanimljivo je da u filmu kao ulaz u peron nije poslužio prostor između perona 9 i 10 kako bi se moglo očekivati, već onaj između perona 4 i 5.
Vraćam se u realnost i tražim najbrži put do hotela. Ponovno sam vjeran Marriottu i odlučujem se za hotel u kojem sam već boravio a to je Aloft Hotel Excel u istočnom dijelu Londona. Hotel nije baš blizu i moram napraviti nekoliko presjedanja te osim podzemne koristiti i vrlo efikasan javni prijevoz istočnog Londona – DLR (Dockland Light Rail). Ova laka željeznica potpuno je automatizirana i nema vozača tako da ljubitelji željeznice mogu sjesti na početak vlaka i uživjeti se u ulogu vlakovođe. Sustav je vrlo efikasan, a poseban draž daju wanna be glumci koji rade kao nadzornici vlakova i vrlo dramatično paze da sustav besprijekorno funkcionira (pokušati ću dočarati kako to izgleda: „Miiiiind the gaaaap people! I said, miiiiind the gaaap!“) Otkrivam i da sam nepotrebno uložio u Oyster card (kartu za javni prijevoz) i gubio vrijeme na čekanje da bi je kupio budući mi kao karta za javni prijevoz sasvim fino može poslužiti i kreditna kartica.
Dolazim u hotel i moram priznati da je točno onakav kakvog ga se sjećam – moderan, lijepo dizajniran, efikasan i sa fantastičnim pogledom na ogranak Temze. Hotel se nalazi neposredno uz izložbeni centar Excel (Exibition Centre London – ExCeL) sagrađen 2000. godine, a sam hotel koji ima 252 sobe otvoren je 2011. godine. Dizajn soba s kupatilom koje je integrirano u sobu malo je neobičan ili bi to mogli reći ultra moderan, no kad si sam u sobi to ne predstavlja u biti nikakav problem.
Nakon što sam se smjestio i napunio mobitel krećem u razgledavanje. Prva atrakcija je nešto što sam otkrio u prvom posjetu Londonu – žičara Emirates otvorena 2012. godine. Do žičare dolazim vrlo jednostavno budući je udaljena svega dvije stanice DLR-a, točnije nalazi se na stanici Royal Victoria dok je moj hotel na stanici Princ Regent. Žičara spaja dvije obale Temze i prelazi preko impresivne moderne arhitekture suvremenog Londona, tako da ova desetominutna vožnja predstavlja puni doživljaj. Lokacijski gledano, žičara spaja dio Londona koji zovemo Docklands (preuređeni stari dokovi) i polutok Greenwich – nezaobilazno mjesto ako želimo biti na nultom meridijanu, no njega još nisam uspio posjetiti.
Najimpresivnija građevina preko koje prelazi žičara nesumnjivo je O2 arena, koja u sadašnjoj formi postoji od 2007. i nakon arene u Manchesteru najveća je arena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njen naziv došao je od najvećeg sponzora – istoimene telekomunikacijske kuće. Arena je nastala unutar takozvane milenijske kupole koja je natkrivala prostor na kojem su se održavala događanja 2000. godine kada se obilježavao početak novog tisućljeća. Mene je posebno oduševio prostor ispred arene, tj. trg na kojem se nalaze zaista impresivni primjerci moderne arhitekture koji su me očarali nevjerojatnom igrom boja, svijetla i sjene.
Iako bi se tu moglo provesti još dosta vremena, ja ga nemam previše jer žurim na West End. Dan prije sam kupio ne baš jeftinu kartu za mjuzikl i zaista ga ne želim propustiti.
Kad sam prvi put bio u Londonu od Greenwicha do grada došao sam vozeći se brodom po Temzi, no ovaj put za to nemam vremena. Sama vožnja traje dugo, a i na brod bi trebao čekati gotovo sat vremena te se ipak odlučujem na prijevoz podzemnom – nije zanimljivo ali je efikasno.
Izlazim na postaji Picadilly Circus. Uz kartu za mjuzikl dobio sam kupon za čaj i kolač te najprije odlazim u kafić u kojem ga mogu iskoristiti. Nije nešto posebno, ali moram reći da mi prija. Čaj je standardno dobar, a kolač je bio iznimno fin (ili sam ja bio iznimno gladan), a iako zvučna imena – Victoria Sponge Cake, dobio sam obični biskvit s malo marmelade i šlaga. Ovo je klasični engleski kolač nazvan po kraljici Viktoriji koja je nešto slično voljela jesti uz čaj. Iako se čini jednostavnim kolačem, rekli su mi da je vrlo delikatan za pripremu te da ga engleski proizvođači često koriste za testiranje svojih pećnica.
Ostalo mi je još oko 45 minuta do početka mjuzikla te sam vrijeme odlučio skratiti šetnjom po obližnjem Sohou. Soho je davno u povijesti bio lovište zečeva i svoj naziv može zahvaliti karakterističnom uzviku lovaca (So-ho!). Kroz povijest su taj kraj počeli naseljavati različite migrantske skupine te je tako nastala i današnja kineska četvrt. No ono po čemu je Soho postao i ostao poznat je njegov boemski karakter i značajna doza razvrata koja je danas stavljena u neke društveno prihvatljive okvire no slobodnjački duh sredine prošlog stoljeća je ipak još uvijek prisutan u zraku. I dalje se mogu susresti prolaznici osebujna outfita, trgovine neobična asortimana te niz klubova od kojih je značajan broj po tematici, barem za naše pojmove, vrlo vjerojatno na rubu zakona.
Približava se vrijeme mojeg mjuzikla te se spuštam do kazališta Princ of Whales u kojem za nekoliko minuta počinje The Book of Mormon. Radi se o satiričnom komadu koji se bavi kućnim propovjednicima alternativnih religija na iznimno šaljiv način. Mjuzikl se na pozornici pojavio 2011. godine na Broadwayu nakon čak sedam godina priprema, a u London stiže 2013. godine. Mjuzikl je do sada zaradio više od pola milijarde dolara i smatra se jednim od najuspješnijih mjuzikala svih vremena. I jasno mi je zašto – izvrsni glazbenici, izvrsna gluma i zabavan scenarij.
Dan je bio dug i nakon kazališta nemam više ni volje ni snage za ništa nego za povratak u hotel.
Jutro je 8.10.2019. godine. Dan, kao i svaki drugi za vrijeme puta u Engleskoj, počinjem obilnim engleskim doručkom i odmah krećem u razgledavanje. Prva je na redu atrakcija koju sam u svoja prethodna dva posjeta Londonu propustio – London Tower.
London Tower srednjovjekovni je dvorac koji je u svojoj povijesti prošao svašta – nekad je to bila kraljevska palača, pa zatvor dok se danas tamo čuvaju krune i drugi kraljevski dragulji. Upravo su krunski dragulji i najposjećeniji dio kompleksa. Tu je još White Tower – bijeli toranj, središnja zgrada kompleksa, odnosno London Tower u užem smislu te riječi. No tu su i stanovnici kompleksa – iznimno pitomi crni gavrani. Postoji i legenda koja kaže da će se toranj urušiti ako ga napuste njegovi gavrani. Kompleks je velik i objektivno bi se čitav dan mogao ovdje provesti no za to nemam vremena, tako da sam se orijentirao na glavnu atrakciju – krunske dragulje, od kojih me najviše dojmio legendarni Koh-i-Noor, jedan od najvećih dijamanata na svijetu. Zanimljivo je da taj dijamant nose isključivo žene budući legenda kaže da muškarcima nosi nesreću. Prva ga je u obliku broša nosila kraljica Viktorija, a nakon nje je postao centralni objekt krune koje su nosile kraljice pratilje – Aleksandra, Mary i Elizabeta (poznata kao Kraljica Majka budući se radi o majci aktualne kraljice).
Iz kompleksa London Tower izlazim direktno na obalu Temze, vrlo blizu mosta Tower Bridge. Ovaj most jedan je od simbola Londona. Radi se o pokretnom mostu kroz koji mogu proći prilično veliki brodovi. Most je sa svoja dva tornja arhitektonski impresivan, a bilo bi zanimljivo i popeti se na gornju etažu sa staklenim dnom, no to je nešto što ću ostaviti za neki idući posjet.
Nastavljam uz Temzu do katedrale St. Paul koju sam prošli puta detaljno razgledao pa je ovo više neko evociranje uspomena. Ovu monumentalnu crkvu s jednom od najvećih kupola na svijetu dizajnirao je poznati arhitekt Christopher Wren krajem 17. stoljeća. Katedrala služi i kao posljednje počivalište niza poznatih osoba, kao što su primjerice sam Christopher Wren, ali i primjerice Alexander Fleming, znanstvenik koji je otkrio prvi antibiotik – penicilin. U katedrali St. Paul održalo se vjerojatno najznačajnije englesko vjenčanje druge polovice 20. stoljeća – vjenčanje princa Charlesa i princeze Diane 1981. godine. Katedrala je poslužila i kao kulisa za filmove o Harryju Potteru, konkretno jedno od stepeništa glumilo je stepenice koje vode do učionice prof. Trelawney.
Dok šećem uz obale Temze prolazim uz četiri londonska mosta: London Bridge, Cannon Street Railway Bridge, Southwark Bridge i Millenium Bridge. London Bridge i željeznički most koji vodi do postaje Cannon Street nisu mi nešto posebno spektakularni, dok su mi druga dva puno zanimljivija. Southwark Bridge sa svojim zelenim lukovima zanimljiv je s estetske strane, a pojavio se i u većem broju filmova. Zadnji je pješački most Millenium Bridge – moderna građevina nastala kao simbol ulaska čovječanstva u novo tisućljeće, no bio je otvoren svega jedan dan. Naime pješaci su stvarali toliku rezonanciju koja je prijetila stabilnosti mosta, a i ljuljanje mosta bilo je prilično neugodna. Inženjerima je trebalo oko dvije godine da most opreme modernim prigušivačima vibracija kako bi ga učinili sigurnim. Vjerojatno je ta neočekivana problematika inspirirala nevjerojatnu scenu njegova rušenja u posljednjem nastavku filma o Harryju Potteru.
Penjem se uz most i ulazim u dvorište katedrale St. Paul. Kako sam je razgledao u prethodnom posjetu, samo sam napravio nekoliko slika i nastavio do ulice Cheapside kojom dolazim do postaje Bank. Tu sjedam na DLR i za oko pola sata sam natrag u hotelu. Imam još nekoliko sati do check-outa, a kako hotel ima bazen – šteta bi bilo ne iskoristiti ga.
Nakon bazena, spremam stvari i odjavljujem se. Po svojem starom običaju dnevne promijene hotela, ponovno mijenjam hotel, ali ovaj puta iz praktičnih razloga. Naime, drugo jutro imam jako rani let te sam birao lokaciju koja je blizu postaje Stratford s koje vozi direktni vlak do aerodroma Southend.
I dalje vjeran Marriottu odabrao sam hotel Moxy Stratford. Hotel je svega stotinjak metara od željezničke postaje Stratford pa je i povezanost s gradom iznimno dobra. Hotel je futurističkog dizajna i s minimalističkom uslugom (primjerice recepcija se nalazi u sklopu bara), no sve je ekstremno čisto i udobno, a i pogled iz sobe nije loš – čitav Stratford na dlanu.
Nakon što sam se smjestio, odlučio sam malo vremena posvetiti šopingu. Naime, s druge strane željezničke postaje nalazi se veliki šoping centar Westfield i kad sam zadnji puta ovdje boravio bio sam našao veliki Marsk&Spencer s prilično dobrim cijenama. Našao sam ga i ovaj puta, no nisam uspio naći ništa što bi me posebno dojmilo, ali sam se u njihovu odjelu hrane opskrbio sa poklonima.
Vraćam poklone u hotel i krećem za grad. Na redu je evociranje uspomena. Za početak se vraćam na mjesto na kojem sam prvi puta u životu probao popodnevni čaj – hotel Le Meridien Piccadilly. Inače ovo je jedan od najpoznatijih hotela u Londonu i atrakcija je sam za sebe. Nalazi se direktno na Piccadilly Circusu, a sagrađen je 1908. godine u raskošnom neo-baroknom stilu i u vrijeme nastanka bio je najluksuzniji hotel u Londonu. Svoju inicijalnu reputaciju zadržao je do današnjih dana i smatra ga se klasičnim primjerom europskog luksuznog hotela. Iz toga se može zaključiti da cijene noćenja izlaze iz klasičnog budžeta zbog čega sam tamo samo popio čaj. Nažalost, modernizacija nije zaobišla ovaj hotel i klasični ritual popodnevnog čaja zamijenjen je modernom interpretacijom za koju ne mogu reći da je loša no to više nije ono iskustvo iz 2013. godine koje mi se toliko zadržalo u sjećanju. No sve u svemu, ambijent je lijep i pogled na kišom okupanu ulicu Piccadilly sa šalicom Earl Gray čaja u ruci, s karakterističnim opuštajućim mirisom bergamonta ima definitivno svoj čar.
Nakon popodnevnog čaja nastavljam razgledavanje i kroz ulicu Piccadilly dolazim do Green parka. Green Park je najmanji kraljevski park Londona. Nema tu niti jezera niti građevina već samo drevna stabla i pokoja vjeverica. Upravo činjenica da u parku nema cvijeća zaslužna je za njegov naziv – Zeleni Park, a zanimljiva je i anegdota zašto u tom parku nema cvijeća (osim pokojeg narcisa). Naime cvijeće je izbacila supruga Charlesa II. nakon što je uočila da njen suprug tamo bere cvijeće za svoje ljubavnice.
Kroz Green Park dolazim do ulice Constitutional Hill. Iako bi se na prvu moglo zaključiti da naziv ulice ima neke veze s Ustavom korijen naziva leži u drugom značenju engleske riječi „constitutional“ – tjelesna konstitucija. Naime, kralj Charles II volio je šetati po tom parku, a te je svoje svakodnevne šetnje zvao „constitutional walks“. Constitutional Hill je poznat i kao lokacija tri neuspjela atentata na jednu od najpoznatijih engleskih kraljica – kraljicu Viktoriju. Inače, radi se o širokoj aveniji s drvoredima koja vodi do Buckinghamske palače koja je moje sljedeće odredište.
Buckinghamska palača je palača u kojoj živi i radi kraljica te ju naravno nije bilo moguće posjetiti iznutra. Tu sam čast imao 2013. godine kad sam bio u Londonu tijekom kolovoza kada je kraljica na odmoru i Buckinghamska palača otvara svoja vrata posjetiteljima.
Na trgu ispred Buckinghamske palače nalazi se monumentalni kip kraljice Viktorije, a iz ulice Constitutional Hill mogu skrenuti u dva smjera – ulicu The Mall koja vodi do jednog od najpoznatijih londonskih trgova Trafalgar Square. Tim sam putem išao u prethodnom posjetu pred dvije godine tako da se ovaj puta odlučujem za put kroz Spur Rd i ulicu Buckingham Road koja vodi uz granice posjeda Buckinghamske palače tražeći stanicu podzemne željeznice Victoria. U ulici nema nekih velikih zanimljivosti – nalazim jednu zgodnu suvenirnicu gdje kupujem razglednice i karakteristični crveni poštanski sandučić. Misleći da više neću naići na ništa zanimljivo dolazim do pravog malo iznenađenja – zgrade Nova na postaji Victoria. Modernistička crvena fasada odmah me privukla i stvarno sam bio oduševljen malim odmakom od klasične rojalističke arhitekture. No izgleda da građani Londona ne dijele moje mišljenje. Istražujući tu zgradu na webu naišao sam kako je opisuju kao „pijanog pripadnika kraljičine straže“, „najgoru uredsku zgradu koju je London ikad vidio“, „dementnog nakinđurenog pijetla“ i sl.
Već je kasno, a kako ujutro imam jako rani let mogu se samo vratiti u hotel i odspavati nekoliko sati. Do sada sam u London dolazio preko Heathrowa i Stansteda, a ovaj puta koristim aerodrom za koji nisam prije čuo – Southend. Ovaj se aerodrom pokazao kao jako dobra opcija. Prije svega let je bio ekstremno jeftin (cca 10 eura), a udaljen je od Londona oko sat vremena direktnim vlakom. Aerodrom je malen, nije bilo nikakvih gužvi, a ima i lounge u kojem sam zahvaljujući kartici Diners pričekao let u opuštajućoj atmosferi i s vrlo ukusnim doručkom. I to je za ovaj put to, avion, Venecija, vlak, Trst, moja mazda i evo me na poslu.
